Poraz hrvatskih rukometaša od Francuza nije bio iznenađenje, iako smo u toj utakmici bili vrlo dobri, uz tek neke trenutke gdje smo platili danas neiskustvu. I nije sigurantaj poraz bio ključ lošeg plasmana na Europskom prvenstvu.
Isto tako, ne možemo pobjeći od dojma da bi s takvom partijom možda bio izbjegnut debakl u susretima protiv Mađarske i Islanda. Hrvatska na ovom prvenstvu, ako zanemarimo susret protiv Rumunjske, kao da svakom utakmicom izgleda sve lošije.
Pred nama je jedan od najgorih rezultata u povijesti
Naša rukometna reprezentacije je tako trenutno na tri poraza u nizu i u situaciji gdje je realno da ćemo završiti kao 11. ili 12. momčad u Europi. Pobjeda protiv Njemačke u posljednjem susretu mogla bi nas podići na deveto ili deseto, u ludom scenariju ostalih utakmica čak sedmo ili osmo, ali nije to neka utjeha.
Realno je reći da će Hrvatska ostvariti najgori rezultat na europskoj smotri još od 2002. godine, kad smo završili na posljednjem, 16. mjestu.
Iako nismo dosad uzeli europsko zlato i ostat će vjerojatno još neko vrijeme tiha patnja, možemo reći da je ovo bilo naše natjecanje.
Od te 2002. godine, koja je posrtanjem zapravo donijela preporod našeg rukometa (godinu dana kasnije dogodio se Portugal), naša je reprezentacija na osam od deset prvenstava došla do polufinala.
2018. godine na domaćem terenu doživjeli smo šok i završili tek peti, a prije dvije godine u Mađarskoj, na onom kaotičnom natjecanju kojeg su obilježili pozitivni COVID-19 testovi, bili smo osmi. Ostatak su tri srebra, dvije bronce i tri četvrta mjesta.
Tri poraza u nizu po prvi put od 2002. godine
Zato je ovo jako loš rezultat, neovisno o svim pričama o smjeni generacija, mladih i neiskusnim igračima ili problemima s ozljedama. Uostalom, Island je danas igrao recimo bez Omara Ingija Magnussona, jednog od najboljih desnih vanjskih svijeta i srednjeg vanjskog Janusa Smarasona koji je Nijemcima zabio šest komada.
A još lošije izgleda kad kažemo kako je Hrvatska doživjela tri poraza u nizu po prvi put od 2002. godine. Upravo od onog neslavnog Eura u Švedskoj, kad nas prvo pregazila Jugoslavija s 12 pogodaka razlike, a onda su došli i porazi od Njemačke i Francuske.
Vrijedi napomenuti kako nas se protiv Njemačke može dogoditi da prvi put u povijesti izgubimo četiri utakmice u nizu.
Tada nakon Švedske je otkaz ekspresno dobio izbornik Josip Miljković, ali zanimljivo je da nekih igračkih promjena nije bilo. Povukao se veteran Zvonimir Bilić, a reprezentaciju je preuzeo Lino Červar te napravio samo još dvije promjene u momčadi. Otpali su još Tihomir Baltić i Igor Kos, a za Portugal su pridodani Blaženko Lacković, Nikša Kaleb i Denis Špoljarić. Poveden je još Vlado Šola kao treći vratar te Igor Vori na kaljenje i gledanje s tribine.
Preporod nije došao nakon velikih promjena, što nas sad čeka?
Dakle, hrvatski rukometni preporod tada nije došao nakon velikih promjena, što ne znači kako i ovog puta treba mijenjati izbornika. Ako je Goran Perkovac svjestan loših stvari, jer ne možemo skrivati kako je bilo podosta onih dobrih, on treba ostati. Hrvatska ovog puta nije igrala loše, Hrvatska je imala ideju, ali su nas koštali periodi igre u kojima bi se sve raspalo.
Neke će se promjene morati dogoditi. Moramo biti realni i reći kako u ovoj momčadi nije bilo vjerojatno prva dva izbora na lijevom vanjskom, Halila Jaganjca i Josipa Šarca. Ivana Martinovića izgubili smo nakon utakmice i pol. Nije bilo niti Davida Mandića, prvog lijevog krila i krucijalnog igrača obrane. To su četiri igrača koja potpuno mijenjaju krvnu sliku ovakve reprezentacije.
Može li doticanje svojevrsnog novog ponora pokrenuti novi preporod hrvatskog rukometa. Nadamo se da ćemo to saznati već u travnu na olimpijskim kvalifikacijama, a onda i u Parizu, gdje vjerujemo da se ova reprezentacija može plasirati.