Može se Igor Tudor ljutiti koliko god hoće, može biti nervozan i čangrizav, može prozivati novinare, svađati se sa svima oko sebe, ironizirati i biti bahat, ali gola je činjenica da njegov Hajduk igra vrlo loše, a što je još važnije u ovom trenutku, rezultat mu je porazan. Tudor se mora zagledati prvo u sebe. I to duboko.
Bijeli su protiv Osijeka doživjeli četvrti poraz u posljednjih pet utakmica. Praktički su izgubili šanse dokopati se drugog mjesta, tog „svetog cilja“ koji je postavio predsjednik Marin Brbić na početku sezone.
Tudor je stigao u Hajduk s idejom da ga podigne, i igrom i rezultatom. Po onoj staroj maksimi: igra stvara rezultat. Na kraju je ispalo da Hajduk bio bolji pod Damirom Burićem.
Tudor se prvo mora zagledati u sebe
O kvaliteti igre može se diskutirati, no kad se pogledaju brojevi, tu nema dileme. Od kraja kolovoza pa do kraja listopada bio je čak prvi na ljestvici. Navijači nisu bili zadovoljni kako je Hajduk igrao pod njegovim vodstvom. Dotukao ga je poraz od Gorice i rano ispadanje iz Kupa.
Posve je logično da se trenera ne mijenja da bi momčad bila gora. Upravo se to dogodilo. Prije utakmica s Osijekom Mario Stanić izjavio je da će Tudor ostati trener čak i ako izgubi sve četiri utakmice do kraja prvenstva. Stanić je na taj način branio i sebe jer posve je jasno da će on teško ostati ako Tudor napusti Poljud.
Pretpostavljamo da ni sam to ne bi htio. Zajedno su došli, vjerojatno će zajedno i otići. Kada će se to dogoditi i hoće li se to dogoditi prije nego što su planirali? Stanić i Tudor traže povjerenje na duži rok, na barem dvije godine.
Je li to realno s obzirom na to da znamo kako su prolazili prijašnji treneri? Na primjeru Burića vidimo da su dobivali otkaz čak i kada su bolje stajali. Slažem se s time da nema smisla mijenjati trenere kao na tekućoj traci. To ne vodi nikamo, mora se prije ili kasnije stati na loptu, nekom projektu dati šansa.
Stanić i Tudor zasad su samo na riječima
Stanić i Tudor nisu imali puno vremena za realizaciju ideja, to je činjenica. Međutim, problem je u tome što do sada nisu ponudili ništa osim priče. Bile te priče čista demagogija ili ne, zasad nisu pokazali da im se može vjerovati da će nešto napraviti.
Nema Hajduk u svojoj svlačionici bogzna kakvu igračku kvalitetu. Tudor je imao veliku karijeru i jamačno mu dođe slabo kada vidi tko sve danas igra u Hajduku. No znao je gdje dolazi! Ili možda nije znao? Sad se i o tome može razglabati. Moguće je da je mislio da Hajduk ima nešto bolje igrače.
Kako god, Hajduk je takav kakav jest u ovom trenutku, ali ne nastupa u La Ligi, nego u HNL-u, gdje je još uvijek u financijskom smislu u vrhu lige. Jednostavno – Hajduk u hrvatskoj ligi mora bolje. Puno bolje. Brbić je jamačno očekivao da će Tudor napraviti taj bolji Hajduk u kratkom roku. To je očekivao i od Burića.
Pretpostavljamo da je predsjednik Hajduka najviše razočaran. On je nakon Gzire dao već opjevano obećanje da će podnijeti ostavku ako se Hajduk ne dočepa najmanje drugog mjesta. Oreščanina je već davno prežalio. Možda se kaje što je smijenio Burića?
Hoće li Brbić ispuniti obećanje?
Atmosfera oko Hajduka opet je mučna. Ako Brbić, Stanić, Kepčija i Tudor ostanu, bit će još mučnija. Ne treba ići daleko, treba samo pogledati u bližu povijest. Njihov ostanak nakon silnih razočaranja ne izgleda blistavim rješenjem, radit će u jako teškim uvjetima, pod ogromnim pritiskom i sumnjičavim pogledima, ali ni potraga za novim vodstvom nije puno bolja solucija.
Otvorit će se još jedan krug potrage i lutanja, a toga smo se već nagledali. U principu, na Poljudu se ne događa ništa što već nismo vidjeli tko zna koliko puta u posljednjih desetak godina. Nema čarobnog štapića, nitko ne može jamčiti da će biti puno bolje pod novim predsjednikom ili trenerom.
Ključan je Hajdukov problem, moje je mišljenje, taj što su njegovi stručnjaci zaduženi za pojačanja loše ulagali proteklih godina. Na primjerima Gorice, Lokomotive ili Varaždina vidi se da se može čak i s oskudnijim sredstvima nego što ih ima Hajduk.
Oni koji su na Poljudu dovodili pojačanja reći će da ih treneri nisu znali adekvatno iskoristiti. I tu ima logike, a moguće je da su svi skupa nedovoljno dobro obavljali svoj posao. Čini nam se da je ovo posljednje najbliže istini. Nije dobro kada predsjednik ima tanko nogometno znanje. To je izvor problema. Takvom se svašta može podvaliti, od struke do igrača. Ne kažemo da mora biti Cruyff, ali mora razumjeti i puno znati.
Najveći problem Hajduka leži na vrhu
Hajduk na najvažnijim pozicijama treba ljude koji znaju dovesti dobre igrače s relativno malo novca. Tko ih izabire? Sve ide od vrha. Predsjednik mora znati tko zna. I mora brzo prepoznati tko mu prodaje puške. Brbić je pokazao da mu to ne ide najbolje. On ima svojih kvaliteta, zna urediti financije, ali to nije dovoljno da bude uspješan na vrhu piramide kluba poput Hajduka. Drugi ili treći čovjek, financijski direktor i slično, to da, ali predsjednik jako teško. Kako reče čuveni Santiago Bernabeu: predsjednik je uvijek najvažniji jer ako on ne zna, sve pada u vodu.
I taj nedostatak poznavanja materije ništa ne može nadoknaditi. Rezultat na kraju sve kaže. U kratkom roku može se nešto napraviti samo kupovinom dobrih igrača. Trener mora imati solidno tijesto da bi napravio dobru pitu. Ta stara istina ne amnestira Tudora, on je jednostavno morao bolje u konkurenciji HNL-a, ali ne može se poreći da mu je kadar upitan.
Jesu li Stanić, Kepčija, Tudor (i njega se pita) i svi ljudi oko njih u stanju u ovom prijelaznom roku dovesti igrače koji će promptno podići igru Bijelih? Zasad ne izgleda da će biti uspješni. No ako im se ne da još jedna šansa, nikada nećemo doznati. Prekratko su na funkcijama da bi se davale konačne ocjene.