Finale prvog K-1 Grand Prix turnira, Tokio, 30. travanj 1993. S jedne strane 27-godišnji Ernesto Hoost, poznat i pod nadimkom Mr. Perfect, uvijek savršeno fizički spreman i tehnički potkovan borac. U godinama koje dolaze, Hoost će se prometnuti u veliku zvijezdu i jednu od legendi ovog sporta, iznimno popularnog prije pojave Pridea i UFC-a.
S druge strane Branko Cikatić, danas, nažalost, preminuli hrvatski borac. Već veteran kickboksa i višestruki svjetski prvak; kažu, tko zna koliko bi K-1 turnira osvojio da su oni ranije postojali. Ovako je prvu priliku dočekao s 38 godina, a put do pojasa vodio je preko mladog i poletnog nizozemskog borca surinamskih korijena.
Hrvatski Tigar Cikatić, s ''fudbalerkom'' i opakim pogledom prekaljenog borca i veterana tisuću bitaka, izgledao je pomalo poput lika iz kakvog akcijskog filma B produkcije. Možda zato što je to doista i postao u jednom trenutku - glumio je tri godine kasnije u kultnom niskobudžetnom VHS filmu ''Neboder'' s Playboyevom zečicom Annom Nicole Smith. Popularni rap dvojac Krankševester kasnije će ga opjevati u svojoj pjesmi ''Tuča i grad'', koja počinje riječima: ''Ovo je za sve moje heroje, a napose Branka Cikatića iz 'Nebodera'.''
Kultni K-1 turniri: Žestoke borbe koje se pamte
Zapravo, cijeli koncept K-1 turnira imao je štih borilačkih filmova iz 80-ih i 90-ih: jednodnevni turnir, dinamične borbe s tri runde po tri minute, bez šahovskih bitki u parteru. Nije tu bilo puno prostora za kalkuliranje; napadalo se i udarci su sijevali na sve strane, često rezultirajući spektakularnim nokautima.
Hoost je u prvom krugu izbacio još jednu K-1 legendu – Nizozemskog Drvosječu Petera Aertsa, pa se preko Amerikanca Mauricea Smitha plasirao u finale. Cikatić je počeo nokautom protiv legende Muay Thaija, Tajlanđanina Changpueka Kiatsongrita, pa je u polufinalu na isti način sredio domaćeg predstavnika Masaakija Satakea, izborivši finale s Hoostom.
Bila je to borba koja se može usporediti s onom Vladimira Klička i Anthonyja Joshue iz 2017.; čovjek koji je obilježio jednu eru, ali njegovo vrijeme polako se bližilo kraju, protiv mladog pretendenta na njegovo prijestolje. Razlika u godinama u te dvije borbe vrlo je slična, samo je u ovom slučaju veteran mladog lava odlučio vratiti u čekaonicu.
Hoost je dobro počeo, ali završio je u svijetu snova
U pravom K-1 stilu, udarci su od početka sijevali s obje strane. Mlađi i osjetno brži Hoost bacao je svoje elegantne kombinacije udaraca rukama i nogama, ali srčani Cikatić nije se povlačio. Napadao je i dočekao svoj trenutak; prvo lijevi direkt, pa ne baš tehnički savršeni, ali razorni desni kroše koji je odsjeo na Hoostovoj glavi i složio ga na pod kao dasku.
Potrebe za brojanjem nije bilo, Hoost je bio u svijetu snova dok je Cikatić euforično slavio sa zastavom Hrvatske, tada tek stvorene države. Među ushićenim čestitarima bio je i jedan Nizozemac - tada 23-odišnji Peter Aerts, Cikatićev prijatelj i sparing-partner iz čuvenog Chakuriki Gyma Thoma Harincka, jednog od europskih pionira tajlandskog boksa.
Hoost je brzo dobio priliku za osvetu i opet je završio na gotovo isti način
Upravo rivalstvo Aertsa i Hoosta obilježit će sljedećih 10-ak godina. Hoost je već sljedeće godine dočekao priliku za osvetu protiv Cikatića na eventu K-1 Legends, ali ta borba završila je gotovo identično – Cikatićevom kombinacijom lijeve i desne za instantni nokaut. Kao da mu to nije dosta, Aerts je osvojio K-1 Grand Prix iste godine, pa i onaj sljedeći, a Hoost će svoju prvu veliku nagradu dočekati tek 1997., nakon što je 1996. slavio legendarni prerano preminuli (s 35 godina) Švicarac Andy Hug.
Aerts će ostati vezan uz svog uzora Cikatića, pa će tako kasnije posjetiti i Hrvatsku u akciji skupljanja novca za liječenje bolesnog Hrvatskog Tigra. Cikatić je tu borbu ipak izgubio u 65. godini, ali u ostat će zapisan u povijesnim knjigama kao prvi osvajač kultnog K-1 Grand Prixa, ujedno i najstariji borac kojem je to uspjelo. Kako mu je samo Hoost naletio na desnicu…