Posljednjih dana mogli smo čuti razne komentare na vijest o tome da se Cedevita seli u Ljubljanju. Nažalost, kako to priliči hrvatskim prilikama, ponovno je na površinu isplivala određena mržnja prema ljudima koji su odlučili napraviti novi klub. Neki čak i slave, ali to nije ništa čudno za košarku u Hrvata, košarku koja je uspjela pasti na tako niske grane da se slavi odlazak jedinog zdravog projekta u državi.
Reći će zlobnici, što su oni to napravili za hrvatsku košarku? Složit ću se s tim dijelom. Cedevita je dosta griješila sa sportskom politikom i mnogo je toga mogla napraviti drukčije kako bi se više približila ljudima. Međutim, to što su griješili u svojim odlukama ne znači da su drugima radili štetu. Naime, velika je razlika u griješiti i naštetiti. Svatko tko radi ponekad mora pogriješiti.
Mogli smo imati fuziju Cibone i Cedevite
Cedevita je u cijeloj priči trošila vlastiti novac, dok se preostali klubovi, a prvenstveno njezin gradski rival financira novcem građana. I svima koji malo ozbiljnije prate sport jasno je da je tako nešto neodrživo. Neodrživo jer živimo u vremenu kad država ne može financirati sport javnim novcem. I to ne bi bilo dobro uz sve ostale probleme koji postoje u državi. Ne znači da ne smije, ali teško da je moguće.
Pa koje je onda rješenje? Privatnik koji je spreman stati iza određenog projekta. I gle čuda, pojavio se jedan takav u košarci. Košarkaški zaljubljenik koji je htio napraviti nešto novo i uložiti svoj novac, prvenstvo pokušavajući stvoriti jak zagrebački košarkaški klub. I htio je to napraviti u Ciboni, kojoj bi ostavio gotovo sve od njezine povijesti, eventualno malo promijenio rezervne dresove.
Bilo je to još prije osam-devet godina, ali ljudi koji su tada sjedili u foteljama Cibone nisu htjeli prepustiti svoje pozicije i dati dublji uvid u poslovne knjige, ali su rado htjeli uzeti Tedeschijev novac. Naravno, nijedan normalan čovjek ne bi na to pristao. I onda se polako počela stvarati Cedevita, koja je ostvarila i solidne rezultate. Ne vrhunske, ali dobre u odnosu na preostale hrvatske klubove u tom razdoblju.
Reći će da se ne može sve kupiti novcem. I ne može, ali ljudi su trošili svoj novac i pritom ulagali u hrvatski klub. U hrvatskom gradu. Osim što u cijelom tom periodu nikome nisu ostali dužni niti su i s kime završili na sudu, izgradili su jedan od najboljih omladinskih pogona za djecu, gdje stotine klinaca svaki dan mogu trenirati košarku. U trenutku kad se klubovi gase, kada nema novca za plaće igrača i kada pojedinci koji rade u košarci po mjesecima nisu primili plaću. Nema veze, heja, heja Cibosi.
Nemam ništa protiv navijača Cibone. Štoviše, i sam išao na utakmice Vukova te uživao u sjajnoj košarkaškoj atmosferi, kao i odrastao u vrijeme dok je Dražen još bio živ. Ali prije nego što krenete pljuvati Cedevitu, malo se raspitajte koliko je Cibona isplatila plaća za ovu sezonu. I koliko je zaista ljudi na tribinama veći dio sezone.
To nije Cedevitin posao
Prema službenim podacima HKS-a, ABA lige i FIBA-e, Cedevitu je u 11 utakmica regularnog dijela ABA lige gledalo ukupno 15.850 gledatelja, a Cibonu 14.740 gledatelja. U hrvatskom prvenstvu te su brojke poražavajuće. Cedevitu je gledalo ukupno 2.320, a Cibonu 4.350. Ukupno!
To znači da hrvatska košarka ima popriličan problem s gledateljima. Jedini klub koji odskače je Zadar. No da ne skrenem previše s teme. Nije istina da Cedevita nije bila sposobna razviti igrača, samo što nije bila riječ o hrvatskim igračima. Zbog toga mi, naravno, nije drago, ali to nije ni bio Cedevitin posao. Zašto bi Cedevita svojim privatnim kapitalom spašavala hrvatsku košarku? Pa tako onda možemo osuditi svakoga tko voli košarku, a ne daje svoj novac za opći interes u tome.
Više bismo se trebali zapitati što su to drugi napravili da proizvedu igrače? Hrvatska je u nikad lošijim kvalifikacijama ostala bez Svjetskog prvenstva, gdje se jako dobro vidjelo čime raspolaže kad se isključe NBA igrači. I tko je za to kriv? Cedevita? Koja je u tom periodu barem dala nekakve reprezentativce poput Bilana, Babića, pa čak i Drapera, s kojim je Hrvatska ostvarila najbolji rezultat na Eurobasketu u posljednjih 25 godina.
Kažem, nije mi cilj braniti Cedevitu, ali ni mrziti. Mrziti nekoga tko je imao dobre namjere u sportu, a oprostiti Miličeviće i Radiće koji su godinama devastirali kompletnu košarku mogu samo zlobnici ili oni koji ne vide širu sliku. Cedevita se pojavila prije 15 godina i nikako ne može biti glavni problem u hrvatskoj košarci. Samo za one neupućene. Ili hejtere.
Klupska politika Cedevite nije bila dobra, ali hrvatski igrači koji su se probili do NBA-a nisu plod sustava, već individualnog talenta koji je bilo teško uništiti. I uspjeli bi da su trenirali u Ciboni, Cedeviti, Zadru ili Splitu. S obzirom na to da je hrvatskoj košarci nasušno potreban privatan kapital i bilo kakav sponzor da bi opstala i na koncu funkcionirala u onim osnovnim uvjetima, a to je barem isplata svih obveza, trebaju joj biznismeni poput Tedeschija. Ali ne, idemo čovjeku poručiti da je bolje što je otišao u drugu državu.
Loši odnosi s Gradom i HKS-om
Nažalost, osobni interesi i nekorektan odnos HKS-a i Grada prema Cedeviti među glavnim su razlozima zbog kojih danas imamo Cedevitu Olimpiju. Ne jedini, ali krucijalni. Što je čovjek trebao, dati svoj novac na upravljanje onima koji su napravili rupu bez dna koju će plaćati i naša djeca? Pa će sutra netko zovnuti privatan kapital i ljude bez kriminalnog dosjea. Evo, jedan takav nije nam bio dobar.
Dok Cibona i ostali samo mogu sanjati Europu, što je potvrđeno samo koji dan nakon osvajanje naslova, Zagreb će prvi put nakon 30-ak godina biti bez europske košarke. Nešto što svakom normalnom košarkaškom zaljubljeniku ne može biti dobra vijest. Kad na to nadovežemo ispadanje sa SP-a i odlazak jedinog zdravog kluba, i to u drugu državu, iza nas je jedan od najtamnijih perioda u modernoj košarci.
Gdje je HKS? Poslao sam službeni upit povodom posljednjih događaja i nisam dobio nikakav odgovor. Vjerojatno se čeka da se sve stavi na papir, ali otkad to Hrvatska može mirno sjediti i čekati. Pa playmakera nema na vidiku za naredno desetljeće i više, prvak Hrvatske u predstečajnoj je nagodbi. Da nema tog izuma, koji je veća pljačka od pretvorbe i privatizacije, Cibona bi bila u stečaju. Ili izgašena. Naša Cibona u koju se kunemo, ne shvaćajući što su od nje napravili određeni ljudi u kakve se Tedeschi nije htio pretvoriti.
Ponavljam, Cedevita je griješila, ali Zagreb je nije volio i praktički ju je istjerao zbog toga što je umjetan klub. Neka razni pametnjakovići objasne kako bi to jedan klub trebao nastati, s dva trofeja u vitrinama i vojskom navijača? Po svemu što se dogodilo u posljednjih šest mjeseci, od neodlaska u Kinu s tezom da ''to nije tako strašno'', do odlaska Cedevite i činjenice što smo ostali bez europske košarke, očito bolje nismo ni zaslužili.
I onda će za koju godinu ljudi ponovno pljuvati kako nema nikoga na tribinama, koga to zanima, tko to plaća i slično. Kao, uostalom, i posljednjih godina. Samo što ne shvaćamo kako munjevito idemo prema dolje uz pljesak i slavlje pojedinaca. Jer, eto, neka nas drugi više cijene. Neka se nešto lijepo događa u susjedstvu jer zašto bi se fuzionirali Cibona i Cedevita ili netko treći. Ipak su Hrvati sami sebi najveći neprijatelji.