Ako je itko ikada imao pravo reći "Real Madrid, to sam ja", to je Alfredo Di Stefano. On to nikada nije rekao, a mogao je i nitko se ne bi usudio kontrirati. Kažu da nikada nije bio odveć pričljiv, nikad se nije hvalio, najviše je govorio na travnjaku, a tamo je održao govore kao nitko prije a ni poslije njega u "kraljevskom dresu".
Preminuo Alfredo Di Stefano, jedan od najvećih nogometaša ikad
Oproštaj od Di Stefana: Dirljiva poruka Cristiana Ronalda
Kad kažete Real Madrid, kao da ste rekli Di Stefano. Kada pomislite Di Stefano, mislite na Real Madrid. To je neraskidiva veza, jedno i nedjeljivo.
"Odmorit ću se kad umrem", čuvena je rečenica jučer također preminulog velikog srpskog glumca Bore Todorovića iz Balkan Expressa, a koja se može lako prenijeti na životni i nogometni put Don Alfreda, zasigurno jednog od najvećih nogometaša svih vremena, rođenog 1926. u Buenos Airesu, po ocu je talijanskog podrijetla i stoga se taj Di u njegovu imenu piše s velikim D. Zbog spleta okolnosti odigrao je samo šest utakmica za Argentinu, kasnije je igrao za Španjolsku, ali uvijek ga se smatralo argentinskim nogometašem.
Pele: Di Stefano je bolji od Maradone i Messija
"Di Stefano je najbolji Argentinac, bolji od Maradone i Messija", poručio je Pele, slavni Brazilac kojeg je Di Stefano uvijek nesebično apostrofirao kao najvećeg.
Neki će reći da je Di Stefano veći i od Pelea, da je najbolji odnosno najkompletniji ikad, i nitko im ne može reći da govore u prazno. Kako god, dres Real Madrida, službeno najboljeg kluba 20. stoljeća, nosila je dugačka niska znamenitih nogometaša, ali titula najvećeg bez ikakve sumnje pripada samo njemu. Tu nema pogađanja i razmatranja, to je jednostavno tako i nikako drugačije.
Na stranu fantastična statistika i osvojeni trofeji, oni koji su imali tu čast gledati ga kako "špana", kažu da je bio nogometaš nevjerojatne energije, čeličnih pluća i profinjene tehnike. Kažu da je znao sve i mogao baš sve, da je prvi igrao od gola do gola. Znao je oduzeti loptu u svojem šesnaestercu, iznijeti je na protivničku polovicu, odigrati dupli pas ili sam proći do kraja i zabiti. A zabijao je kao na tekućoj traci, iako nije bio klasični centarfor dugo je bio golgeterski rekorder Reala, sve do pojave Raula Gonzaleza. Specijalitet mu je bio "škorpionov udarac" kojeg je upravo on proslavio. Bio je avangarda, mnogo ispred svojeg vremena.
Preko Bobekova Partizana do prve titule prvaka Europe
Eto, dva velikana, svaki u svojem pozivu, otišli su istog dana. Ne znamo jesu li se ikad upoznali, nekoć su glumci i nogometaši često drugovali, ali "Bob ili možda Đenka", koja vam Borina uloga bila najdraža, zasigurno je kao pasionirani ljubitelj nogometa i osvjedočeni partizanovac gledao Don Alfreda. U prvom izdanju Kupa prvaka 1955/56. Real je u prvoj utakmicu u četvrtfinalu utrpao Bobekovu Partizanu četiri komada u Madridu. Di Stefano je zabio naoko nevažni četvrti pogodak koji se na kraju pokazao odlučujućim. Partizan je, naime, u uzvratu zamalo napravio čudo pobijedivši s nedostatnih 3:0.
Real je prošao u polufinale gdje je izbacio Milan, a u možda i najdramatičnijem finalu svih vremena najelitnijeg klupskog natjecanja svladao je 1956. godine Stade de Reims 4:3.
Nekoć veliki francuski klub poveo je 2:0 u prvih deset minuta utakmice, a onda je Di Stefana smanjio na 2:1 i poveo svoju momčad u veliki preokret. Real je s Di Stefanom na Parku prinčeva osvojio svoj prvi najvažniji klupski naslov, a zna se da je prvi put uvijek najteže, pa nakon toga još četiri, odnosno pet uzastopno. U svih pet pohoda sudjelovali su samo Di Stefano i Francisco Gento. Di Stefano je zabio barem jedan gol u svih pet finala, u posljednjem hat-trick protiv Eintrachta pred 130.000 gledatelja u Glasgowu. U nogometu vrijedi ona - nikad ne reci nikad, ali to više nitko nikada neće ponoviti, jer to je jednostavno nemoguće ponoviti.
"Svaka druga cigla ovog stadiona pripada Di Stefanu", jednom prilikom kazao je Santiago Bernabeu, najveći predsjednik Reala u čijem je mandatu izgrađen Realov stadion koji danas nosi njegovo ime.
Najveća transferna kontroverza
Ova upečatljiva rečenica najbolje govori što Plava Strijela znači za Real. Do Di Stefanova dolaska Real godinama nije bio prvak Španjolske, a nakon samo sedam godina pod vodstvom velikog Argentinca postao je najveći klub na svijetu.
A malo je nedostajalo da Di Stefano završi u Barceloni. Prema vlastitom priznanju već je potpisao ugovor s Barcelonom, a onda je uslijedila vjerojatno najkontroverznija transferna zavrzlama u povijesti nogometa, u kojoj su uz Real i Barcelonu sudjelovala još dva kluba koja su na njega polagala prava - Di Stefanov prvi klub River Plate, gdje je stasao uz još jednog velikana argentinskog nogometa Josea Manuela Morena, te kolumbijski Millionarios. Kako se klubovi nikako nisu mogli dogovoriti, bio je to pravi rat paragrafima, tenzije su dotakle nebo, pa je na kraju Španjolski nogometni savez donio solomunsku odluku po kojoj je trebao igrati dvije godine u Realu, a potom dvije u Barceloni. Katalonci su s gnušanjem odbili takvu mogućnost i Di Stefano je zauvijek završio u Madridu.
Do dana današnjeg u Barceloni tvrde da su prevareni te da se radi političkoj spletki madridske centrale protiv katalonskog kluba. Obje strane imaju svoju verziju priče i još uvijek se pouzdano ne zna tko je u pravu. Taj transfer jedan je od uzroka velikog rivaliteta i animoziteta između Reala i Barcelone, što traje do današnjeg dana. Da su u Barceloni znali što će se dogoditi u sljedećih nekoliko godina, vjerojatno bi prihvatili odluku Saveza. Ovako je Di Stefano od Reala napravio najveći klub na svijetu, a on sam postao je njegova ikona za sva vremena.