„Genij je otišao, ali njegovo naslijeđe ostaje zauvijek“, napisao je Juan Mata posvetu preminulom Johanu Cruyffu. Mata je možda i najbolje u najkraćem sažeo sve što je veliki Nizozemac predstavljao u svijetu nogometa. Cruyff je bio i ostao ikona, nogometni vizionar i filozof „par excellence“, jedan od najvećih nogometaša i trenera svih vremena.
Slavni Nizozemac, koji je proslavio broj 14, a inače je u klubovima nosio i 9, ponekad i 10 u mlađim danima, u mnogim stručnim anketama biran je za najvećeg europskog nogometaša.
„Za mene je Cruyff najveći Europljanin i drugi na svijetu odmah iza Pelea“, godinama ponavlja Cruyffov „arhi-rival“, veliki Nijemac Franz Beckenbauer, također jedan od najvećih nogometaša koje je svijet vidio i dugogodišnji Cruyffov suparnik i prijatelj koji je elegancijom podjednako plijenio.
Uz bok Peleu
Cruyff je 2003. službeno proglašen za najvećeg nizozemskog nogometaša. U FIFA-inu izboru za najboljeg nogometaša prošlog stoljeća, gdje su birali najveći igrači, treneri i novinari, Cruyff je plasiran na drugo mjesto iza Pelea, a ispred Franza Beckenbauera, Alfreda Di Stefana i Diega Maradone.
U velikoj „stoljetnoj“ anketi France Footballa, gdje su birali svi živući osvajači Zlatne lopte do 1999., Cruyff je zauzeo treće mjesto sa samo tri boda zaostatka za drugoplasiranim Maradonom, dok je Pele opet premoćno pobijedio osvojivši gotovo dvostruko više glasova od drugoplasiranog (122-65).
„Ako moram birati tko je prvi do mene, onda je to Cruyff. On je moj legitimni nasljednik“, često je znao reći „Kralj nogometa“, uvjerljivi pobjednik u svim dosadašnjim relevantnim anketama za najboljeg igrača svih vremena.
Pele je bio, realno, veći nogometaš, najveći svih vremena po mišljenju većine najboljih igrača i trenera, najpopularniji ambasador najljepše igre, ali Cruyffov utjecaj na razvoj nogometa zacijelo je veći.
Kad on je govorio, svi su šutjeli
Pele je kao nogometaš nogometu dao neviđenu dimenziju, ali završetkom igračke karijere prestao je njegov izravan utjecaj, dok je Cruyff nogometnu igru evoluirao i kao igrač, ali i kao trener. Ne želimo pretjerivati, podlijegati patetici, što je običaj u ovakvim prilikama, ali mislimo da je realno zaključiti kako teško da postoji čovjek koji je više utjecao na razvoj najljepše igre.
Cruyff je bio „profesor“ na terenu i izvan njega, osebujan i unikatan, i kao igrač i kao trener, ali i kao čovjek.
Prema onom što se moglo zaključiti iz njegovih javnih istupa bio je čovjek čvrstog, nesalomljivog karaktera, često i tvrdoglav, ekscentričan, inatljiv, uvijek izravan, nikada se nije bojao izreći svoje mišljenje, radio je to bez okolišanja i razmišljanja kako će reagirati javnost, mediji, kolege nogometaši ili treneri.
„Ja sam na neki način besmrtan“, samo je jedan od slavnih Cruyffovih citata. Bio je svjestan svoje veličane, ponekad je zbog toga izgledao bahato, napuhano, umišljeno, egocentrično, kako god hoćete, ali kada je govorio, svi su slušali, malo tko mu se usuđivao suprotstaviti, zvali se Romario, Laudrup ili Hristo Stoičkov.
„Jesam li se ikad svađao s Cruyffom? Nisam, šutio sam i slušao. Kako takvoj veličini proturječiti?“ priznao je jednom prilikom prgavi Bugarin koji se valjda mogao suspregnuti da ne uzvrati samo pred vlastitim roditeljima.
'Totalni nogomet'
Teško je prebrojati sve nagrade i trofeje koje je Cruyff osvojio i golove koje zabio u karijeri pa ih nećemo ni nabrajati, jer je lista toliko dugačka da ne stane na dvije stranice. Dovoljno je reći da mu je ostala tek jedna „mrlja na briljantnoj karijeri“; nikada nije uspio otići s Nizozemskom do kraja, a da jest, možda bi se povijest izbora s početka teksta drugačije pisala.
A bio je blizu, tako blizu da se mogao ogledati o najvrjedniji nogometni pokal. U velikom finalu 1974. ispriječila mu se Beckenbauerova Njemačka, jedna od najvećih momčadi svih vremena, momčad koja je sve pokorila, i Europu i svijet. Nizozemcima je ostala srebrna medalja i utješna nagrada jedne od tri najbolje momčadi koje se nisu uspjele popeti na krov svijeta. Tko je bio bolji - mađarska „laka konjica“, Cruyffova Nizozemska ili Zicov Brazil iz 1982., teško je reći, radi se o ukusima, ali možda je ovaj poredak koji smo napisali najrealniji.
Rinusa Michelsa se krsti za izumitelja „totalnog nogometa“, iako je već tada vrijedilo pravilo da se u nogometu ništa više ne može izumiti, već samo nadopuniti, popraviti, evoluirati na bolje. Peleov Santos i Brazil bi imali što reći na tu temu, jednako kao i Ernst Happelov Feyenoord, koji je vjerojatno prvi demonstrirao neku vrst „kompletiranog totalnog nogometa“, no Ajax je ipak najblještavija perjanica novog izričaja pa se stoga bolje pamti i apostrofira. Slično kao i „Cruyffov okret ili dodavanje kod jedanaesterca“, koje Cruyff nije izumio, ali jest proslavio.
Od stopera do napadača, mogao je i igrao sve
Ostaje vječno pitanje bi li bilo Michelsovog „totalnog nogometa“ da nije bilo Cruyffa? Mundijal u Argentini kaže da bi, jer Nizozemska je i tamo bez Cruyffa „totalnim nogometom“ i s Happelom na klupi stigla do finala i vjerojatno igrala najbolji nogomet, no Cruyff je ostao simbol i neupitno najbolji igrač i vođe te generacije.
Ajax bi možda i bez Cruyffa osvojio titulu prvaka Europe, ali teško da bi to napravio tri puta zaredom. Cruyff je svojim stilom igre bio poveznica onog što je bilo najbolje do njega i onog što će tek doći godinama kasnije. Kao i svi veliki igrači bio je ispred svojeg vremena, no Cruyff je bio nekoliko koraka ispred. Pele ili Di Stefano su također mogli igrati na svakoj poziciji, ali Cruyff je gotovo na svakoj utakmici mijenjao pozicije.
Kada bi vidio da u obrani nešto ne štima, ponekad bi se vratio nazad i zauzeo mjesto stopera i na tom mjestu igrao dobar dio utakmice. No, Cruyff je prije svega bio napadač i organizator igre, nešto kao danas Messi, samo nešto brži, pokretljiviji, fizički jači i elegantniji. Koliko je bio hitar s loptom govori i podatak da i dan danas stoji njegov rekord u Barceloni na stotinu metara s loptom u nogama. Čak ni "pravi Ronaldo" ga nije mogao skinuti.
Gullita izveo na put ka zvijezdama
Teško je pisati detaljno o igri nekog igrača kojeg niste uživo gledali, potpisani novinar sjeća se Cruyffa iz njegove posljednje igračke faze, kada se vratio u Nizozemsku iz SAD-a. Sjećam se i njegove "kaprice" kada je iz inata odlučio zaključiti karijeru u redovima najvećeg rivala, „ajaxovcima“ omraženom Feyenoordu, kojem je pomogao vratiti titulu prvaka nakon deset godina posta. Sjećam se Cruyffova poveza na koljenu i tanašnog visokog veznjaka, tada mlađahnog Ruuda Gullita kojem je Cruyff na neki način prokrčio put ka zvijezdama.
„Bio je moj mentor, učitelj i uzor. I u poznijim igračkim godinama još uvijek je bio najbolji“, sjetno se prisjetio Gullit tih minulih vremena, što je dovoljan podsjetnik kakav je Cruyff bio igrač.
Cruyff je obožavao izazove, obožavao je ići protiv struje, bio je ekscentrik i dovoljno „lud“ da odbije otići na Mundijal u Argentini zbog osobnih uvjerenja, iako je znao da mu je to posljednja šansa da osvoji „sveti gral nogometa“. Bi li Nizozemska otišla do kraja da je on igrao u tom opjevanom finalu s Argentinom, nikad nećemo saznati, ali sigurno je da bi imala još veće šanse.
Prešao u gubitničku Barcu i zdrobio Real usred Madrida
Cruyff je bio dovoljno „hrabar i lud“ da prihvati ponudu Barcelone i prijeđi na Camp Nou u trenutku kada Barcelona nije osvojila naslov prvaka Španjolske već 13. godinu zaredom. Bio je dovoljno "lud" da sinu nadjene katalonsko ime (Jordi) za života svemoćnog diktatora, čuvenog „Generalisimusa“, i to u trenutku dok je katalonski jezik bio zabranjen u Španjolskoj.
Cruyff je bio slobodouman čovjek, prezirao je sve oblike totalitarizma i nije se bojao to javno pokazati. Iako to nikada do kraja nije razjašnjeno, zbog politike vjerojatno nije želio poći u Argentinu, gdje je u to vrijeme vladala vojna hunta na čelu s generalom Vidalom, a zna se da ga je status Katalonaca i katalonsko pitanje u Španjolskoj djelomično ponukalo da prihvati ponudu Barcelone. Naravno da je u pitanju bio i veliki novac, to je tada bio najveći transfer na svijetu.
Već sljedeće sezone Cruyff je vratio naslov prvaka ali i ponos Barceloni i Kataloncima, koji će zauvijek pamtiti kako je Barcelona te sezone u danas mitskoj utakmici potukla Real sa 5:0 na Santiago Bernabeuu. Cruyff je zabio drugi gol na utakmici i bio najbolji igrač derbija. Iz te sezone pamti se možda i najslavniji Cruyffov gol, kada je akrobatskim skokom i letom poput kung-fu borca, davno prije Ibrinih čarolija, poslao loptu u mrežu tada iznimno jakom Atleticu, finalistu Kupa prvaka.
Najbolji potez Barcelone u povijesti
Sintagma „Leteći Holandez“ nikada nikome nije bolje pristajala. Cruyff kao igrač nije uspio donijeti Barceloni toliko željeni pokal Kupa prvaka, no „pogrešku“ je ispravio kao trener. Stigao je na klupu Barcelone opet nakon dugotrajne trofejne suše. Barca je od njegova naslova 1974. osvojila samo jednu titulu prvaka, 1985. Sljedeće godine je iznenađujuće pala u finalu Kupa prvaka u Sevilli protiv Steaue. Bio je to toliki udarac za Barcelonu da se činilo da to nikada neće pregrmjeti. Ali kako to već ide u životu i nogometu, svako zlo za jedno dobro. Legendarni predsjednik Nunez odlučio je na klupu dovesti Cruyffa i prepustiti mu sve ovlasti. Vjerojatno najbolja odluka u povijesti Barcelone.
Cruyff je „pretumbao“ Barcelonu uzduž i poprijeko, postavio je „dogme“ koje su i danas na snazi i nitko ih se ne usuđuje propitkivati. Današnji Barcin stil, škola nogometa i općenito filozofija cijelog kluba razvijana je na temelju Cruyffovih postulata i teza. Bez zadrške se može reći da je veliki ali tada gubitnički klub, koji je tijekom desetljeća na poraze navikao kao magarac na batine, pretvorio u pobjednički.
Barcu pretvorio u pobjednički klub
Bez Cruyffa teško da bi bilo Guardiole pa i Messija i svih naslova koje je Barca osvojila posljednjih godina. Jer, teško da bi omaleni i krhki Messi završio u Barceloni, teško da bi Barcina škola izbacila Xavija ili Iniestu bez postulata koje je postavio Cruyff i kojih se Barcelona gotovo slijepo drži već više od dva i pol desetljeća.
S Cruyffom na klupi Barca je osvojila četiri naslova Španjolske uzastopce, što joj nikada prije i nikada kasnije nije uspjelo, te ono najvažnije – prvi Kup prvaka. Ta momčad dobila je epitet "dream team". S Cruyffom na čelu probijen je led, a to je uvijek najteže.