Deng Xiaoping krajem 70-tih odlučio je ekonomski „pokoriti“ svijet, a Xi Jinping četrdesetak godina kasnije kreće u globalno nogometno „pokoravanje“.
Kina je dobrim dijelom ekonomski uspjela ostvariti zacrtane planove, postala je druga najveća ekonomija na svijetu s tendencijom da u ne tako dalekoj budućnosti zasjedne i na prvo mjesto, no što se tiče nogometa ni izbliza nije tako daleko odmakla. Nije pitanje hoće li nogomet uhvatiti korijenje u Kini već koliko će joj trebati vremena i hoće li ikada dohvatiti najviše razine?
Plansko ulaganje i rekordni transferi
Kinesko golemo recentno ulaganje u nogomet nije se dogodilo slučajno ili spletom okolnosti već planski i na državnoj razini. Može se reći da je predsjednik Xi Jinping zapravo naložio kineskim megakompanijama i milijarderima da odriješe vreću i krenu s akcijom kako na domicilnom tako i na inozemnom tržištima. Kineske kompanije su iznenadile Europu najprije ulaskom u Atletico Madrid i Manchester City, a potom su je šokirale poharavši zimski prijelazni rok. Do sada su na pojačanja potrošili rekordnih 150 milijuna dolara, a imaju do 26. veljače vremena da tu brojku još i znatno povećaju.
Najveći transfer napravio je kineski višestruki državni prvak Guangzhou Evergrande kupivši od Atletica kolumbijskog napadača Jacksona Martineza za 45.8 milijuna dolara (42 milijuna eura), što je, primjerice, za dva milijuna eura više od rekordnog ulaznog transfera Bundeslige, odnosno prelaska Javija Martineza iz Athletic Bilbaa u Bayern.
Xi Jinping je pasionirani ljubitelj nogometa, ali to je tek sporedan razlog kineske „nogometne ofenzive“. Kinezi su nogomet prepoznali kao propulzivnu ekonomsku djelatnost u kojoj se na godišnjoj razini okreću goleme svote. Očito su odlučili ozbiljno ući u taj biznis i uzeti svoj dio kolača. Naravno, nije samo riječ o nogometu nego i „popratnim“ industrijama koje prate nogomet, poput tvrtki koje se bave proizvodnjom sportske odjeće i ostalih proizvoda.
Unutrašnja potrošnja
Kineska ekonomija se godinama temeljila na golemoj proizvodnji i izvozu, a kako je potražnja za njihovim proizvodima na globalnoj razini pala i ne može se očekivati da će Kina u narednom razdoblju izvozom zadržavati visoku stopu rasta kineskog bruto društvenog proizvoda, koja je prema nekim analitičarima pala ispod četiri, dok Kinezi tvrde da je još uvijek na sedam posto, najmnogoljudnija zemlja na svijetu sve više se okreće prema ekonomskom modelu unutrašnje potrošnje kojom namjerava održati visoki BDP. U tom kontekstu treba promatrati i znatno povećanje kineskog ulaganja u nogomet.
Donedavno su kineski klubovi uglavnom kupovali ocvale europske i južnoameričke zvijezde ili malo poznate nogometaše, a sada se okreću dobro poznatim imenima i to u najboljim godinama.
„Do prije nekoliko godina nije bilo moguće da neki kineski klub dovede zvijezdu u naponu snage“, u razgovoru za CNN ističe a tko će drugi nego Hrvat, Darko Matić, bivši nogometaš Thuna, Hrvatskog dragovoljca i Orašja, koji trenutačno nosi dres Beijing Guoana i već je desetu godinu u Kini.
Kad će dovesti Messija i Ronalda?
„Kinezi su odlučili uložiti i povećati kvalitetu. Naravno, da biste doveli pravog igrača iz Europe, morate i klubu i njemu ponuditi više nego što objektivno vrijedi na tržištu“, kaže Matić dodajući da ipak dolaze igrači koji nisu sasvim opravdali očekivanja u Europi.
Osim Martineza u Kinu su od poznatijih igrača ove zime stigli Fredy Guarin, Gervinho, Paulinho i Ramires, a svim je zajedničko da su stagnirali ili pali u drugi plan u svojim europskim klubovima. Prilično je jasno da su se odlučili za odlazak u Kinu zbog fantastičnih financijskih ponuda. Bez obzira na bogatstvo kineskih tajkuna nije realno očekivati da će u skoro vrijeme biti moguće da dovedu trenutačno najveće zvijezde poput Lionela Messija, Neymara, Cristiana Ronalda ili Thomasa Muellera. Navedeni igrači u Kini mogu završiti tek u poznijim igračkim godinama, kao John Terry i Yaya Toure za koje se spekulira da bi mogli put Kine. U prvom redu razlog je kvaliteta elitne kineske lige(Chinese Super League) koja ne nudi i još dosta dugo neće nuditi natjecateljsku razinu usporedivu s najboljim europskim ligama.
Kina želi Svjetsko prvenstvo i svjetski naslov
Osim biznisa i zarade konačni cilj kineske politike ulaganja u nogomet jest stvaranje snažne nacionalne selekcije koja će postizati ozbiljne rezultate na međunarodnoj sceni, a u perspektivi i konkurirati za naslov prvaka svijeta. A da biste postali prvak svijeta u nogometu, morate imati svjetske igrače. Međutim, stvaranje istih ne ide tako brzo a kamoli preko noći, što su Kinezi osjetili u posljednjih 10-15 godina. Kina je u posljednjih tridesetak godina postala sportska velesila, u nekim sportovima, posebice bazičnim, podigla se u rekordno kratkom roku, no nogomet je ipak nešto drugo.
Osim najveće moguće konkurencije, nogomet sa sobom nosi i izrazitu kompleksnost stvaranja velikih igrača i momčadi. Vidimo da ni jedne Sjedinjene Američke Države, koje su još uvijek daleko bogatije od Kine u „per capita“ smislu i daleko sustavnije što se tiče ulaganja u sport, nisu u stanju za dva ili tri desetljeća stvoriti selekciju koja će osvojiti najvrjedniji naslov u svijetu nogometa.
Nakon debija na Svjetskom prvenstvu 2002., Kina se nije uspjela plasirati na sljedeća tri Mundijala. Taj neuspjeh izazvao je određene frustracije pa i malodušje, ali Kinezi očito ne namjeravaju odustati. Podrazumijeva se da žele organizaciju Svjetskog prvenstva, ali prije svega i povećanje kvalitete domaće lige koja bi iznjedrila domaće adute visoke kvalitete.
Nogomet u školskim programima
Kinezi kupuju strance, ali i čuvaju mjesta za kineske talente. Samo pet stranaca smije biti u momčadi, od toga jedan mora biti Azijat.
„Kinezi su sjajni trgovci, ali u ovom slučaju su spremni platiti više nego što 'proizvod' vrijedi i zato preplaćuju europske i južnoameričke igrače“, kaže za CNN Simon Chadwick, profesor sportskog marketinga na Salford Universityju.
„Radi se o klasičnom 'brendiranju'. Žele reći svijetu: Mi smo ovdje i stižemo vas velikim koracima. U tom smislu za Kineze je iznimno važna reputacija i slika s kojom će se predstaviti svijetu, a nogomet je najblještavija pozornica.“
Nogomet se uvodi u školske programe i prema nekim analizama uskoro bi trebao postati daleko najpopularniji sport u Kini. Kinezima brojnost nije problem, no budući da za europske pojmove imaju prilično kratku tradiciju nogometa, ne može se očekivati da će kvantiteta samo tako izbaciti kvalitetu.
Trenerske zvijezde
Kinezi su svjesni da moraju uložiti u struku. To je i razlog što su se okrenuli poznatim trenerskim imenima, slično kao i Japanci početkom 90-tih, pa je tako Luiz Felipe Scolari najbolji kineski klub Guangzhou Evergrande preuzeo nakon Marcella Lippija, dok Sven-Goran Eriksson vodi drugu perjanicu Shanghai SIPG, koji je prošle sezone doveo poznatog ganskog nogometaša Asamoaha Gyana, te još neke manje poznate brazilske i argentinske nogometaše. U Kini su radili i poznati hrvatski stručnjaci Miroslav Blažević, Branko Ivanković, Marijo Tot, Dražen Besek...
„Mislim da kineski klubovi moraju dovoditi igrače i trenere koji će pomoći u razvoju i prosperitetu kineskog nogometa. Ako će ovdje dolaziti samo zbog novca, neće biti puno koristi“, upozorava Matić koji je u deset godina dobro upoznao kinesku kulturu i mentalitet Kineza:
„Kinezi uglavnom traže hitre, fizički impozantne nogometaše. Ako imate osobine lidera, visinu i možete zadržati loptu, igrač ste za kinesko tržište.“
Kulturalni šok
Još uvijek postoje predrasude i strah od „kulturalnog šoka“ koje zapadnjaci imaju o Kini.
„Iskreno, teško se ovdje integrirati, puno teže nego u ostalim sredinama. Kina je potpuno drugačija zemlja i društvo od svega što poznajete“, kaže australski nogometaš u Tianjin Tedu Erik Paartalu i dodaje kako u Kini nije sve idealno:
„Postoje neki klubovi koji su poznati po tome što ne plaćaju na vrijeme.“
Da u Kini ne cvjeta samo cvijeće uvjerile su se i neke velike zvijezde europskog nogometa. Didier Drogba i Nicolas Anelka morali su naprasno napustiti Shanghai Greenland Shenhuu zbog financijskih problema. Klub im je ostao dužan pa su pravdu morali potražiti na sudu. Kineski nogomet imao je i velikih problema s korupcijom i namještanjem utakmica. Neki klubovi izbačeni su iz lige, a čelnici kluba otpremljeni u zatvor.
I trenutačno najuspješniji kineski klub Guangzhou Evergrande 2009. letio je iz lige zbog skandala oko namještanja, a onda je klub ušla velika kompanija Evergrande i podigla ga na današnju razinu. Evergrandeu se kasnije pridružio i Alibaba. Priča kaže da se sada već svjetski poznati poduzetnik i vlasnik Alibabe Jack Ma našao na piću sa Xu Jiayinom i dogovorio o kupnji 50 posto dionica. Plan im je stvoriti jedan od najvećih svjetskih klubova.
Problema u Kini imao je i bivši napadač Rijeke i prvi strijelac HNL-a, Leon Benko, kojem avantura u toj zemlji neslavno propala pa se vratio u Europu na mala vrata. Iz svih tih razloga Matić priznaje da se teško odlučio za odlazak u Kinu.
„Moja prva impresija je bila da ne idem u Kinu. Mi u Europi nemamo o njoj neku dobru sliku.; zbog infrastrukture, ljudi, kulture...“
Hrvat naučio mandarinski
Međutim, nakon kratkog istraživanja, ipak se odlučio prihvatiti ponudu Tianjina. Visina plaće pomogla je u odluci.
„Ponudili su mi pet-šest puta veću plaću. Da budem iskren, to je umnogome olakšalo moju odluku, ali nije bio jedini razlog. Želio sam otkriti novu kulturu, za nas Europljane egzotičnu zemlju“, kaže Matić.
Dvije godine kasnije dobio je ponudu Beijing Guoana pa je odlučio sa sobom dovesti i obitelj, kćerku je upisa u vrtić i potpuno se prilagodio tamošnjem načinu života. Matić je pravi poliglota, kaže da govori čak devet jezika i jedan je od rijetkih nogometaša u Kini koji je odlično naučio mandarinski jezik tako da može komunicirati s lokalnim stanovništvom i medijima bez ikakvih problema.
„A što je najbolje nikada nisam uzimao sate, naučio sam jezik u komunikaciji s ljudima“, ističe Matić kojeg su Kinezi zbog toga prihvatili kao svojega. Toliko se prilagodio sredini da čak razmišlja da prihvati dozvolu stalnog boravka koju imaju samo rijetki stranci.
Nogometni 'eldorado'
Zanimljivo je i da jedna od najvećih inozemnih sportskih zvijezda u Kini Stephon Marbury, slavni američki košarkaš koji nastupa za Beijing Duckse, razmišlja o tome da nakon svršetka karijere ostane živjeti u Kini. Matić kaže da odlično poznaje Marbury i da se često druže.
„Jedno nam je zajedničko. Ako ostanete nekoliko godina u Kini, prilagodite se gradu, kulturi, pokažete respekt, osjetit ćete ljubav i poštovanje Kineza. Igrao sam u Europi i nikada nisam osjetio takvu ljubav i pomoć kakvu su mi pružili ovdašnji ljudi“, zaključio je Matić.
Nema sumnje da Kina postaje novi nogometni „eldorado“ za ostatak svijeta pa tako i za Hrvatsku. Osim Matića od Hrvata u Kini su trenutačno, među ostalim, bivši dinamovac i hajdukovac Sammir i Goran Milović, a nema sumnje da će uskoro i mnogi drugi hrvatski igrači i treneri naći svoje mjesto pod kineskim suncem. Seoba je zapravo tek krenula i tek se očekuje najveća navala. Kina će mnogima napuniti džepove.