FIFA očigledno ne može bez kontroverzi. Izborom Lionela Messija za najboljeg igrača Svjetskog prvenstva u Brazilu ponovno je dala pogonsko gorivo svojim brojnim kritičarima koji tvrde da joj je marketing (čitaj novac) važniji od same igre i osjećaja za poštenje i pravdu.
Krovna svjetska nogometna organizacija ljubitelje nogometa pored zdravih očiju pravi slijepcima. Ne drže se ni svojih statističkih umotvorina. Po Fifinom statističkom indexu Messi je tek 11. igrač prvenstva. To što je Messi najbolji igrač svijeta u posljednjih nekoliko godina, to što spada u uzak krug najboljih igrača u povijesti, ne znači da je pretplaćen na nagrade. A kad se nešto radi na silu, a Messi je baš na silu izabran za najboljeg, efekti su obično kontraproduktivni. To već polako počinje živcirati čak i neke njegove sunarodnjake. Ne kažemo da je Messi kriv zbog toga.
Preuveličavanje učinka superzvijezde
Nećemo biti licemjeri i prešutjeti da mediji snose svoj dio odgovornosti. Svjedoci smo da se svaki potez i gol Messija ili njegova vječna rivala Cristiana Ronalda u važnim utakmicama toliko glorificira i preuveličava da to ponekad prelazi razinu dobrog ukusa. Istina, ponekad ih se obojicu kudi više nego ostale, jer su i očekivanja veća, no mnogo više ih se slavi čak i kad odigraju prosječne partije. I uvijek se traže opravdanja kad podbace. Te koljeno, te gležanj, te tetive, te povraćanje… Već vidimo da će Messijevi dežurni obožavatelji pronaći izliku u tome što je u finalu povraćao na travnjak, što bi trebao biti dokaz da, eto, nije bio sasvim „unutra“. Kao da je to prvi put i kao da već sto puta nije rekao da nije ništa opasno. Gotovo da nema važne utakmice u kojoj to nije radio. Kad pobijedi njegova momčad i kad zabije gol, onda to nitko ne spominje.
Obrana Argentine iznijela najveći teret
O Messiju se pripovijeda i piše kao da leti i skače iz svojeg u protivnički peterac i sam samcat donosi pobjede. Slično je bilo i s Maradonom. Pa neće valjda biti da su njihovi suigrači od klubova do reprezentacije bili tamo neki slučajni prolaznici. Preuveličavanja i dvostruka mjerila sve češće prelaze svaku mjeru. Teza kako je Messi sam na svojim plećima dovukao Argentinu do finala klasično je obezvrjeđivanje ostatka momčadi. Suhi statistički podaci govore da je to čista izmišljotina. Messi je, nema sumnje, odigrao vrlo dobar turnir, u fazi natjecanja po skupinama bio je faktor odluke, no u drugom dijelu turnira, kada je najvažnije i kada nema mogućnosti za popravni ispit, glavninu tereta iznijela je argentinska obrana, a ponajbolji igrač bio je Javier Mascherano. Zašto bismo to prešutjeli kada je to notorna istina? Da se razumijemo, Messi nije bio loš, ali što je to tako velebno odigrao od osmine do finala?
Robben i Mueller zaslužili nagradu
I drugi igraju nogomet, i to jako dobro. Što, recimo, jedan Arjen Robben, Thomas Mueller ili Franck Ribery moraju napraviti da dobiju Zlatnu loptu za igrača godine ili za najboljeg igrača Mundijala? Možemo samo zamisliti što bi se pisalo i prepričavalo da je Messi kojim slučajem zabio gol u finalu kao Mario Goetze? Kad „tamo neki“ Schuerrle zabije važan gol petom, onda je to slučajno i bezveze, a da Messiju to uđe, pisali bi se romani. A što bi se tek pisalo da kao 17-godišnjak bude najbolji igrač Mundijala, da riješi pogotkom četvrtfinale pa u polufinalu zabije „hat-trick“, a u finalu doda još dva gola, od toga jedan za anale nakon „prodanog sombrera“? Vjerojatno bismo svi skupa morali odseliti na Mars. To se ne bi moglo izdržati. Nijemci nisu kupili priču o Messiju vanzemaljcu, još od prošlog Mundijala. Većina igrača „elfa“ dolazi iz Bayerna, a oni su se itekako uvjerili da je on – kao i svi veliki igrači prije njega - samo čovjek od krvi i mesa.
