Ima ona glupa floskula, sportska, nogometna, univerzalna ‘’Uspio sam sam, nitko mi ništa nije poklonio. Za sve sam se sam izborio’’, e ta mi je jaka.
Ima i ona ‘’trener me nije volio, doveo je svoje igrače pa je njih forsirao’’, ova mi je još jača. Načitaš se toga iz dana u dan, iz godine u godinu. Informativa te pojede, deblja se onaj cinik u tebi i sve te teže nešto izbaci iz cipela.
Onda se dogodi ‘’big bang’’. ‘’Čuvao krave i završio u Arsenalu’’, a daj me nemoj….
‘’A ja kravi, mojoj Jagodi, zavežem noge i vježbam preciznost. Ako pogodim iznad nje ne ide, ako pogodim nju - dobro je, ako ode kroz noge tu je moj ker pametni da mi je vrati nazad’’, i onda u prasne u zarazni smijeh. Nikićevi doživljaji su mi krenuli kroz glavu kad sam vidio fotku tog malog genijalca.
One ‘’oks’’ nogice pravog malog livadara, stative od cjevanica, neuspjelog ‘’bodychecka’’ starijeg brata i euforičnih gusaka iz vip lože arene Taritaševih.
Čitam komentare pa vidim da svima vuče na Aršavina. Meni baca na Alexandra Hleba. Izgledom naravno. Ili možda samo ne bi želio da upiše tamo u Londonu modni dizajn kao Arsenov ruski modni mačak. Pa da ga jednog dana, ako Bog da na pragu prve momčadi, vidim u rozim kopačkama. Valjda će i onaj Bendtner dobit pedalu, pa mu neće past na pamet.
Četiri puta sam pogledao fenomenalan prilog kolegice Darije Brnović o obitelji čiji je 12 – godišnji dragulj cvao na pašnjacima Ivanjca pokraj Bjelovara dok je čuvao krave s bratom. Gledao sam iznova i iznova i sjetio se rečenica svog starog ‘’mi kad bi zavezali Cvitulju, igrali bi na Pivčuši u gumenin 'čorapan’’'. Cvitulja je bila njegova krava. No stari nije uspio, slomio je nogu i nakon desetog gemišta nađe se u jednoj od one dvije rečenice na početku teksta.
Nije uspio ali mi je zabetonirao taj mit u glavi. Ja, krave, lopta i snovi o prvoj ekipi Veleža ili Dinama. No do dana današnjeg osim Nikića taj mi mit u pravom smislu ovog redoslijeda (ja, krave, lopta i snovi) nitko nije ni približio oživio sve do – Vjekoslava Taritaša.
Zato padre Taritaš Josip, jednoga dana sigurno neće za svog sina, ako ne uspije, reći kao i Baka Slišković za svog sina Vladu. ‘’Nije on bosu nogu o kamen obriza’’, čisto sumnjam da se stopalo tog malog nauživalo uložaka i umjetne trave.
Stoga, sretno ti bilo maleni prašinaru sa bjelovarskih pampasa! Hvala ti što što si oživio moje mitove i natjerao me da se ponovo smijem Nikićevim monolozima. Onako kako ću se jednoga dana smijati kada na guzicu složiš Baneta Ivanovića, Ćorluku i ostale bekove u premijernoj sezoni. Uf, Bože daj…
