Hrvatska je, što se njenog nastupa tiče, pobjedom zatvorila Europsko rukometno prvenstvo.
Kao što bismo prije početka natjecanja svi potpisali da će naša reprezentacija upisati pobjedu ovog petka u Areni Zagreb, u nadi da ćemo njome izboriti finale europske smotre, isto tako se vjerojatno nitko ne bi složio s time da će ta pobjeda biti ostvarena u utakmici za peto mjesto.
Pet pobjeda i dva poraza bilanca su koja na prvu ne zvuči loše, ali ako se malo dublje zagrebe ispod površine i prihvati spoznaja da su te dvije izgubljene utakmice one dvije koje su najmanje smjele biti izgubljene, onda sve skupa i nije neka sreća.
Na početku ove utakmice gotovo revijalnog karaktera u Areni Zagreb je bilo manje od 2.000 ljudi, kasnije se ta brojka popela (prema procjenama organizatora) do 3.500 što je izgledalo otužno. Čestitke svim navijačima koji su došli podržati Kauboje i danas, a što je sa svim onima koji su "razgrabili karte za polufinale i finale i prije početka prvenstva", to nitko ne zna. A nije ni važno...
I inače utakmice za peto mjesto ne interesiraju previše ljudi, a da dodatno ubije draž pobrinuo se IHF svojom odlukom da smanji broj (s tri na jednu) reprezentacija koje će s ovog Europskog prvenstva izravno plasirati na Svjetsko prvenstvo u Danskoj i Njemačkoj iduće godine.
Za razliku od utakmice s Francuzima, Ivan Stevanović je ponovno bio u odličnom izdanju. Na drugoj strani češki "čudotvorac" Tomaš Mrkva, imao je pet obrana manje, ali su Česi svejedno doveli utakmicu skoro do produžetka.
Glavni hrvatski cilj uoči ove utakmice (pobjeda) je ispunjen, a k tome je Lino Červar pružio i priliku Tinu Kontrecu te debitantu Halilu Jaganjcu. Češka preokupacija je bila da Ondrej Zdrahala završio kao najbolji strijelac Europskog prvenstva i oni su u tome uspjeli. Zabio je 13 golova, uzeo 21 šut, praktički je igrao privatnu utakmicu, ali sve u službi prestižne nagrade.
Za Hrvatsku je Euro završio Pirovom pobjedom, osvojeno je peto mjesto. Je li moglo i moralo bolje? Moralo jest, a je li moglo - e, to nismo sigurni, iz razloga jer obje utakmice koje smo izgubili poraženi smo sasvim uvjerljivo (od Šveđana gubili i po devet razlike, od Francuza nismo teže stradali isključivo zahvaljujući njihovom odmaranju nekih glavnih igrača).
Ta dva načina na koji se Hrvatska "raspala" u ključnim utakmicama sugeriraju da možda zaista više ne spadamo u sami vrh svjetskog rukometa.
