Španjolska je novi prvak Europe, Švedska je uzela srebro, Francuska broncu, a Danska, Hrvatska i svi ostali - ništa.
Rezime je to Europskog rukometnog prvenstva koje je posljednjih 17 dana trajalo u Hrvatskoj, rasplet koji je teško tko mogao predvidjeti.
U najavama ovog natjecanja oni igrači (ne samo hrvatski već i strani reprezentativci) koji su se okušali u svojim prognozama mahom su u prvi plan gurali Hrvatsku, Francusku, Dansku i branitelja naslova Njemačku, svrstavajući Španjolsku i Švedsku u krug reprezentacija koje mogu nanijeti štetu svakome i koje bi mogle eventualno do medalje. Kad ono, upravo te dvije ekipe odlučivaše o zlatu...
Posljednji dan Europskog prvenstva započeo je u raspoloženju kakvom se nismo nadali prije nekoliko tjedana. Pred Arenu Zagreb stigli smo dva sata prije početka utakmice za treće mjesto, a u tim trenucima vladala je prava pustoš, fan-korneri zjapili su prazni, a tek su obješene zastave i poneki rekviziti odavali dojam da se tu igra finale Europskog prvenstva.
Rasplet bitke za medalje u ni približno punoj Areni
Jasno, posljedica je to neulaska hrvatske reprezentacije u polufinale slijedom čega su u Areni, i u petak u bitkama za finale, ali i ove nedjelje u onima za finale, bile na tisuće praznih stolica. Hrvati vole rukomet - ali samo onda kada igra naša reprezentacija odnosno ne vole ga toliko da bi za vrhunske utakmice bili spremni iskeširati nekoliko stotina kuna i provesti popodne i večer u dvorani. Strane kolege čudile su se kako to da na jednom ovako velikom natjecanju dvorana bude poluprazna, a izuzev onog da je Hrvatska ranije ispala, drugo objašnjenje nismo imali. No, to je tema za neku drugu priču.
Što se parketa tiče, i prije nego li je krenuo rasplet borbe za medalje doznali smo dvije lijepe vijesti, da su Manuel Štrlek i Jakov Gojun izabrani u tzv. Dream Team, idealnu momčad Europskog prvenstva. Istovremeno se i predsjednik EHF-a zahvalio Hrvatskoj na odličnoj organizaciji, ali nekako nam je sve to skupa slaba utjeha odnosno tapšanje po ramenima za neulazak u polufinale.
Prvo je Francuska osvojila broncu, nakon što je Danska bolje otvorila utakmicu za treće mjesto. Održavali su Danci +3 u prvom dijelu prvog poluvremena, ali kad su Francuzi pogotkom Nikole Karabatića u 20. minuti poveli, Danci ih više nisu stigli, a kad su se i približili, prste su umiješali rumunjski suci zbog čega je bijesan bio Hans Lindberg, ali i ostali danski rukometaši.
Šterbik i društvo ostavili Šveđane u nevjerici
Finale? Prvo poluvrijeme bilo je kao copy-paste verzija utakmice Hrvatska - Francuska, s tim da su Šveđani bili "Francuzi" - oni su bili ti koji su svoje napade (mahom uspješno) završavali već poslije 10-15 sekundi dok su se Španjolci mučili, napadi su im trajali ponekad i čitavu minutu.
Nastavak je donio drugu priču, s promjenom španjolske obrane (6-0 na 5-1) i čudesnim Arpadom Šterbikom u glavnoj ulozi. Nevjerojatni španjolski uragan pomeo je Šveđane koji su u prvih 19 minuta postigli samo dva gola. Ne treba tu ništa specijalno dodati, tek možemo konstatirati kako je ovo ludo prvenstvo, prepuno iznenađenja, moralo završiti nekim ludim scenarijom koji će se prepričavati.
Inače, finale je ipak imalo i hrvatski štih. Matija Gubica i Boris Milošević, osječki suci, dijelili su pravdu ne ostavivši prostor za bilo kakve prosvjede na njihovu arbitražu.
Osveta nakon 18 godina
Španjolska je dakle otišla iz Zagreba kao prvak Europe, po prvi put u svojoj povijesti. Do ove nedjelje Furija je bila najtrofejnija reprezentacija koja nema europsku titulu, sa četiri izgubljena finala i dvije bronce, ali i tom njihovom prokletstvu je došao kraj, baš kao što je i Švedska u svom petom finalu prvi put izgubila (četverostruki su europski prvaci, svaki put dosad su pobjeđivali).
Prije 18 godina Španjolska je u Zagrebu izgubila finale Europskog prvenstva upravo od Švedske u dramatičnoj završnici da bi sada stigla osveta, koliko god bilo to možda ne bila sasvim precizna riječ s obzirom da su se u obje reprezentacije u međuvremenu izmijenile generacije i generacije igrača.
