Tri vijesti o kojima se priča
Trenutačni model upravljanja Hajdukom zapeo je u slijepu ulicu. To je naše mišljenje, ne morate se složiti. Ne kažemo to samo zbog posljednjih kaotičnih događanja u splitskom klubu, Hajduk je već duže vrijeme u začaranom krugu; u raskoraku između očekivanja njegovih navijača i postignutih rezultata.
Namjerno nismo napisali realnosti, jer četvrto mjesto na ljestvici ne čini nam se realnim. Možda današnji Hajduk ne može puno više od toga, ali ipak bi trebao više. No to nije ono što želimo reći, suština naše teze je u tome da Hajduk u postavljenim gabaritima jako teško može ispuniti očekivanja vlastitih navijača. Jasno, ako trenutačni model upravljanja nije sam sebi svrha. Ako jest, u tom slučaju sve analize su suvišne.
Hajduk nas u ovom trenutku podsjeća na hrvatsku političku stvarnost: mijenjaju se stranke na vlasti, mijenjaju se imena unutar istih stranaka, mijenjaju se vlade, mijenjaju se predsjednici i premijeri, u arenu se nerijetko vraćaju i stari kandidati, a naposljetku ništa bitno se u društvu, ponajprije u ekonomiji, promijenilo nije. Sve je isto ili vrlo slično. Građani najbolje znaju kako žive, ne treba im prevoditelj da bi to spoznali.
U očekivanju Godota
Navijači Hajduka, slično kao i iscijeđeni i demoralizirani hrvatski građani, godinama iščekuju dolazak i poštene i stručne vlade odnosno uprave. To se polako pretvara u iščekivanja Godota. U teoriji je moguće, ali u praksi se, dobro to vidimo, rijetko događa. U stvari, pitanje je li se uopće dogodilo. U državi je mnoge već napustila nada, to se najbolje vidi na peronima autobusnih kolodvora koji vode u inozemstvo. Gužva je nesmiljena, mnogi odlaze bez povratne karte.
Koliko primjećujemo, i mnogi navijači Hajduka polako gube nadu da se splitski klub može vratiti barem na približne nekadašnje kote. Nada umire posljednja, a znamo kako se u narodu opisuje nada. S riječju koja počinje na k. Uopće ne želimo uspoređivati današnju situaciju s davno prohujalim vremenima. Okolnosti su bitno drukčije, i domaće i inozemne, sve se stubokom promijenilo i ne mogu se vuči izravne paralele, ali činjenica je da se i danas od Hajduka očekuje puno više nego što trenutačno daje. To prije svih očekuju njegovi navijači.
Hajduk ima novu boju dresa: Crna odlazi u povijest, povratak u davnu prošlost
Da biste zaključili zašto se u državi malo toga mijenja nabolje, iako se mijenjaju i stranke i ljudi na vlasti, ne trebate biti prepametni. Potrebno je imati tek malo sive tvari u glavi. U nogometnim je klubovima struktura upravljanja jednostavnija, ali principi su slični. Uprava koja ništa ne ulaže i kojoj vjerujete isključivo na riječ, kao što se na riječ vjeruje i političarima, teško će donijeti bitnije pomake nabolje. Vjerovanje na riječ obično se pretvara u tešku iluziju. U cijeloj povijesti čovječanstva prosvijetljenih vladara bilo je jako malo, ako ih je uopće bilo. Kažu da je interes jedini vječan. Interes je ključ svake priče.
Kolika je vjerojatnost da će interes kluba biti ispred privatnog interesa ako klub vode ljudi koji nisu ništa uložili? Moguće je, ali šanse nisu prevelike. Kao što je iluzija vjerovati da političari dolaze na vlast zbog naroda, a ne zbog vlastitih interesa, slična je iluzija da će uprava klub koja ništa nije uložila uvijek ili uglavnom staviti interese kluba ispred osobnih interesa.
Ako laže koza, ne laže rog. Okrenimo se oko sebe, vidimo što se događa, frakcijske ili, ako hoćete, klanske borbe i osvetničke misije nisu slučajne. Uvijek se bore za isto – za utjecaj, što je u krajnjoj konsekvenci - novac.
Navijači su spasili klub, ali što dalje?
Nipošto ne kažemo da je prije bilo bolje, dapače. U slučaju Hajduka bilo je i puno gorih razdoblja. No to navijačima Hajduka nije prevelika utjeha, zar ne!? Trenutačni model upravljanja Hajdukom donio je neke rezultate, daleko od toga. Nakon što su razno-razni satrapi oglodali klub do kosti, navijači Hajduka združenom akcijom uspjeli su ga spasiti od potpune financijske propasti.
Hajduk je u nekoliko godina izašao iz duboke financijske krize, opet je osovljen na noge i čak je u jednom trenutku ostvaren lijep plus. Nismo generali poslije bitke, i tada smo tvrdili da pravi problemi počinju kada se pojavi višak novca u blagajni. Znamo kako funkcioniraju stvari u nogometu, iskustvo nas uči. Novac se jako teško zadržava čak i kada su namjere najbolje. Na potrošnju tjeraju ambicije i očekivanja navijača. Tko god vodio klub, može reći, ali ne i provesti u djelo sljedeću ideju: ''Novca imamo, ali ne želimo ga trošiti na pojačanja. Zadovoljni smo drugim ili trećim mjestom.''
Takvo što u svakom nogometnu klubu, pogotovo u klubu ugleda i veličine jednog Hajduka, teško može proći. Prije dvije godine bila je odlična prilika da Hajduk prijeđe na višu razinu. Jedna faza uspješno je apsolvirana i po nama je bilo idealno vrijeme da se klub s dobro popunjenom blagajnom i čistim obrazom prepusti ljudima koji mogu i znaju više. Ali ne zabadava, ne na lijepe oči i za pusta obećanja, nego s jasnom financijskom ponudom na stolu.
Nije loše učiti na vlastitim pogreškama
To što je bilo prije dvije godine proliveno je mlijeko, no slična situacija će se ponoviti prije ili kasnije. Najbolje je učiti na tuđim pogreškama, ali nije loše ni na svojim. Mišljenja smo kako je očito da Hajduk treba, ako ne velike promjene, onda poboljšanja u trenutačnom modelu funkcioniranja. Ona su moguća u zadatim parametrima - da navijači sudjeluju u cijeloj priči i da klub nema većinskog vlasnika u liku jednog čovjeka ili obitelji. Možda bi oveći manjinski dioničar na funkciji predsjednika kluba bio taj korak naprijed. Ništa ne prejudiciramo, ne kažemo ni da smo u pravu, da je to jedina istina. Samo glasno razmišljamo, izražavamo svoje mišljenje, to se valjda još može.
Naime, predsjedniku kluba koji je ujedno i suvlasnik, odnosno koji je uložio svoj kapital, može se vjerovati da će mu interes kluba biti barem na istoj razini s privatnim interesom. Nitko ne može jamčiti da bi se i u tom slučaju ostvarili željeni rezultati. Nogomet je visokorizična djelatnost i nema jamstva da će bilo koji projekt biti uspješan.
No daleko su veće šanse ako se poklapaju privatni interes vodstva kluba i opći interes kluba. E, sad, dolazimo do pitanja postoje li takvi ljudi koji bi uložili svoj kapital u klub u kojem ne bi bili većinski vlasnici. Pa takvih je već bilo. Zar nije bilo krupnijih manjinskih dioničara?
Postojale su indicije da obitelj Mamić, koja je u vlasništvu splitskog trgovinskog lanca Tommy, želi uložiti još više ako im se prepusti upravljanjem klubom. Možda je to bila idealna situacija jer se radi o Splićanima i osvjedočenim navijačima Hajduka, ali to zapravo i nije tako bitno.
Predsjednik koji ulaže
Najvažnije da imaju što baciti na stol. Po logici stvari, takav predsjednik dobro bi promislio koje će suradnike izabrati i kako će se trošiti novac. Ponajprije zbog vlastitog interesa, on bi dobro pazio kakvi se igrači dovode, kome se povećavaju plaće i kolike provizije dobivaju menadžeri. Sigurno bi se okružio ljudima u koje ima povjerenja i za koje misli da znaju znanje. Takvom predsjedniku jamačno ne bi tako lako ispario novac kako je ispario ostvareni suficit prije dvije godine.
Neki su ljudi zbog toga morali napustiti Hajduk, ali što klub ima od toga? Novca nema, je li spiskan namjerno ili slučajno, nema veće razlike. Za interes kluba je posve svejedno jesu li ti ljudi bili nesposobni ili su imali probušeni džep. Nema veće floskule od čuvenih izjava nogometnih djelatnika da odgovaraju svojom funkcijom. Kakva je to odgovornost? Nikakva!
Što klub ima od toga kada im udjeli otkaz nakon što su puno toga upropastili. I još im morate dati otpremninu. Prava odgovornost bi bila tek kada bi jamčili svojim novcem. Sumnjamo da bi vlastiti novac tako lako trošili na ''pojačanja'' kakva smo viđali u posljednje vrijeme na Poljudu.
S iskrenom podrškom navijača, Grada i svih zainteresiranih skupina s većim ili manjim utjecajem, manjinski dioničar i ujedno predsjednik kluba, ili njegov predstavnik, to je stvar tehničke prirode, vjerojatno bi mogao bolje posložiti stvari i učiniti osjetno više. Nije lako naći takvog čovjeka, ali može se barem probati. Potrebna je prije svega dobra volja onih koji odlučuju ili mogu utjecati na one koje odlučuju da se plan dobro razradi i provede u djelo.
