Reprezentacija koju se nekad pratilo uz braću Martin zajedno s legendarnim Juanom Antoniom San Epifaniom, pa kasnije uz Alberta Herrerosa i Felipea Reyesa je uvijek važila za košarkašku naciju. Prvenstveno zbog Real Madrida, ali tijekom prošlog stoljeća osvojeno je svega šest medalja među kojima ni jedna zlatna.
U to vrijeme bio uzak krug kandidata za medalju te su pretežito vladale reprezentacije koje su imale daleko najbolji sustav na svijetu, SSSR i Jugoslavija. Od 1957. do 1991. godine samo su Italija (83') i Grčka (87') uspjele osvojiti Eurobasket mimo gore navedenih država. A igralo se svake dvije godine.
Kako je onda Španjolska postala košarkaška velesila? Nacija koja je samo ovo ljeto igrala ukupno devet finala u svim uzrastima, muškima i ženskima.
Okrunivši ljeto najimpresivnijom titulom od svih – naslovom na Eurobasketu. Računajući svjetska prvenstva i Olimpijske igre, ukupno 14. medaljom na velikim natjecanjima u 21. stoljeću (od čega su šest zlatnih).
Struka ispred svega
Na spomen španjolske košarke danas ćemo najčešće čuti riječ 'sustav'. Sistem koji je iznjedrio sve te uspjehe i postavio temelje za budućnost. Međutim, za bolji uvid kako to izgleda u praksi i što ih to čini neprikosnovenim vladarom, porazgovarali smo s hrvatskim trenerom koji već gotovo 20 godina živi i radi u Španjolskoj, Davorom Matkovićem.
Naš sugovornik na ovu temu je osoba koja je, kako i sama kaže, potpuno neplanirano dobila priliku raditi u zemlji gdje stranci ne mogu samo tako uspjeti. Osim ako već nisu provjerena trenerska imena s bogatim životopisom.
''Kako sam došao u Španjolsku? Prije više od 17 godina vodio sam jednu selekciju Zagreba na turnir u Francusku. I tamo smo u finalu igrali protiv Španjolki, koje nisu bile selekcija, nego jedan klub, a njihova trenerica je djelomično govorila naš jezik, jer je njezina majka iz Srbije.
Kako smo se upoznali, iste godine sam dobio poziv da dođem u Madrid, a onda i upit želim li raditi u Španjolskoj'', započeo je Matković svoju priču za Gol.hr pa nastavio:
''Da se razumijemo, jako je teško doći tamo raditi kao trener. Ništa ti ne priznaju, nikakvu školu ili iskustvo koje si imao prije toga. Priznaju samo trenere koji su osvajali medalje sa seniorskim reprezentacijama ili bili uspješni na klupskom/igračkom nivou.
Slovenci ispali s EuroBasketa zbog - mamurluka: Dončić i društvo pili do pet ujutro?
Svi ostali moraju proći kroz sustav, koji se sastoji od tri godine školovanja. Ali to školovanje je danas puno opsežnije nego prije. Postoje tri nivoa školovanja za trenera. Kad položiš prvi i drugi nivo, možeš raditi u okviru mjesta gdje živiš sa svim kategorijama. A da bi radio u LEB Plata, LEB Oro i ACB ligi, moraš proći treći nivo. S time da je svaki stupanj jedna godina.''
''Pritom treba razjasniti neke stvari. ACB je privatna liga, kao Euroliga, dok je LEB Oro prva liga pod ingerencijom saveza. Znači Španjolski košarkaški savez nema velikog utjecaja na ACB ligu, ali ne možeš raditi u ni jednoj od tih liga ako nemaš položen završni test za treći novi.
Obično se ide na dva tjedna u Malagu, gdje se radi svaki dan po cijeli dan. Polaže se čak i ispit za suca. Bez toga ne možeš biti licencirani trener'', objasnio je Matković, kojemu na početku nije bilo lako zbog jezične barijere.
Hrvat i Srbi napravili ''boom''
Od 165 polaznika za trenera, Matković je bio jedini stranac. Test na španjolskom jeziku sastojao se od četiri dijela s po šezdeset pitanja koja su uključivala i znanje iz medicine. Test se piše otprilike četiri sata i za prolaz se moraju položiti sva četiri dijela.
Svoju trenersku priču započeo je tako što je na poziv predsjednika Torrelodonesa, kluba iz malog mjesta na sjeverozapadu Madrida, stigao na trening kamp na kojemu je u to vrijeme direktor bio Ranko Žeravica.
''Predsjednik kluba je nakon kampa pitao Ranka trebamo li potpisati ovog momka. Na što je dobio odgovor: 'Ako želiš nešto napraviti, potpiši ga i pusti ga da radi'. Poslije mene su u klub stigla još tri srpska trenera, među njima Ivo Simović, danas pomoćni trener na UCLA-u te današnji asistent Memphisa Darko Rajaković. Sve ljudi koji znaju puno košarke'', izjavio je hrvatski trener.
Trenerska garnitura koju je Torrelodones tada okupio podigla je klub do petog mjesta u Španjolskoj. Naime, klubovi se rangiraju tako da se dobivaju bodovi za sve kategorije na način da se gleda koliko puta je netko bio na Final Fouru, koliko puta je osvojio Final Four i koliko puta je išao na prvenstvo Španjolske. U prilog tome ide i juniorski naslov prvaka Madrida iz 2016., kada je Matković pobijedio Estudiantes i Real.
Nije sve tako bajno
Španjolska je ove godine igrala finale u svim mlađim kategorijama, ali daleko od toga da je sve idealno.
''Sad kad bih rekao da se u Španjolskoj ne radi dobro, rekli bi mi da nisam normalan. Nevjerojatno, ali djeca generalno ne vole trenirati. Izuzev nekoliko najvećih klubova, individualnih treninga praktički nema.
Međutim, daj im loptu i reci im da igraju pet na pet i odjednom svi lete po terenu, spuštaju se u stav i moraš ih željeti dobiti 40 razlike, jer ako staneš igrati, dobit će te. Ne znam kako bih to opisao. To u životu nisam vidio'', objasnio je Matković te nadodao:
''Da me ljudi krivo ne shvate, u Španjolskoj je jako dobar sustav. Zna se tko što radi. Pod okriljem saveza sve reprezentacije su fenomenalno pokrivene, ništa se ne prepušta slučaju. Tu govorimo o najboljima u svakom uzrastu. Ovdje živi 50 milijuna ljudi, bogati su talentom i ono najbitnije – vole sport.''
Španjolci pobijedili Francusku i osvojili svoj četvrti naslov na Eurobasketu
Naš sugovornik je danas više cijenjen u Španjolskoj, nego u vlastitoj domovini.
Sudjeluje na raznim seminarima, osnovao je Udrugu trenera u Madridu, čiji je danas potpredsjednik, iako su mu nudili mjesto predsjednika, izgradio je most između sudaca i trenera te na koncu držao predavanje sucima na temu 'kako bolje suditi'. Cilj svega je da se okupe svi akteri i razgovaraju o problemima koje treba rješavati.
''Kad govorimo o španjolskoj košarci, jako je važno razlučiti stvari. Ovdje postoji problem trenera, jer mnogi nemaju egzistenciju. Govorim generalno, jer ima centara poput Valencije koja trenera plaća otprilike 800 eura po ekipi. Ako netko vodi dvije selekcije, od toga može živjeti. No, to su veliki centri poput Reala i Barcelone. Toga je jako malo.
Govorim ovdje o tisuće drugih klubova po Španjolskoj. Situacija nije bajna, ali sistem natjecanja je pun pogodak. Prvo se natječu po mjestima i gradovima, a onda 32 najbolja idu na prvenstvo Španjolske. Tu ima jako puno talenata i sve pomno prate. Skupljaju ih od 12. ili 13. godine i prate u stopu. Imaju veliku bazu iz koje crpe'', rekao je hrvatski stručnjak.
Scariolo i Laso kao primjeri
Preko osnovane Udruge trenera, Matković i njegovi kolege isposlovali su mogućnost da mogu sudjelovati na treningu reprezentacije, gdje je poslije svatko slobodan postaviti pitanje izborniku Sergiju Scariolu.
''Ovdje što su veće trenerske face, to su normalniji ljudi. Svi oni koji nisu veliki, a motaju se oko velikih su problem. Do njih ne možeš doći nikad. Primjerice, bio sam na treningu Pabla Lasa i poslije s njim razgovarao kao da se znamo dugi niz godina. Bio sam u šoku koliko je čovjek jednostavan, ponizan i spreman podijeliti znanje.
Evo jedan primjer, Scariolo ima svoju zakladu koja brine o djeci s teškim bolestima i posebnim potrebama. Između ostaloga, zaklada se bavi i trenerskim klinikama. U subotu, za vikend kada se igrala završnica Eurobasketa, čovjek je između polufinala i finala održao trenerima predavanje'', izjavio je Matković.
Dotaknuli smo se i Lorenza Browna oko kojega se u Španjolskoj vodila velika polemika. Mnogi su bili protiv toga, ali iza Scariolove odluke je stao cijeli savez.
Odluke koju danas na Pirenejskom poluotoku više nitko ne propitkuje. Igrač koji je izabran u petorku prvenstva i bez kojega ne bi bilo još jednog zlata. Igrač koji je nuđen Hrvatskoj puno prije nego ga je Španjolska kontaktirala...
