“Skijanje je moja postsportska ljubav. Dok sam se profesionalno bavio sportom, nisam smio skijati niti se baviti sportovima takvog tipa. Kako sam sportaš u duši bio i ostao, skijanje me izazvalo. Učio sam ga i naučio. Guštam u njemu. Volim provesti cijeli dan na skijalištu. I ne samo jedan”, rekao je 44-godišnji Splićanin, nekad sjajni centar čitavog niza europskih klubova, Boston Celticsa te reprezentacija Jugoslavije i Hrvatske.
Tri vijesti o kojima se priča
Košarkaši su danas zvijezde, zato neće raditi poput nas, premda smo mi bili veće zvijezde od njih, tu svoje zasluge imaju menadžeri, raznorazni pritisci.
“Kako je bilo u počecima? Bilo je očajno. Rugali su mi se. Ipak sam ja korpulentan i neobično me vidjeti na stazi. No, sve je stvar volje. Nije skijanje nikakav bauk, niti sam ja sada napravio nešto senzacionalno zato što sam naučio skijati. To je vrlo jednostavna stvar, samo treba imati puno volje i raditi. Ako to činiš od jutra do mraka, nema nikakvog problema.”
Jeste li skijali negdje u Sloveniji, pitao je novinar Rađu?
“Jesam. Na Rogli i u Kranjskoj gori, kao i na jednom malom brdu uz talijansku granicu. Rogla ima posebno mjesto u mom srcu. Proveo sam ondje valjda 15 kompletnih ljeta svog života. Umjesto na plaži, ondje sam provodio svoje dane. Znam tamo svaki kamen.”
Govoreći o košarci, Rađa je pokazivao očito nezadovoljstvo i zasićenost, gotovo pa averziju prema sportu koji ga je proslavio.
“Današnja košarka nije više onaj sport kojim sam se ja bavio. Slabo je pratim. NBA me ne zanima, a tijekom cijeloga prošlog Eurobasketa nisam pogledao niti jednu utakmicu. Tako da praktički nisam niti pozvan govoriti ništa o Eurobasketu. Čitao sam doduše novine, no znate kakvi su novinari: mogu biti subjektivni i objektivni, dobronamjerni i zlonamjerni.”
Pitanje o neuspjehu slovenske reprezentacije i njezina izbornika Bože Maljkovića, Rađina trenera u splitskoj Jugoplastici i osobnog prijatelja, bivši je predsjednik KK Splita komentirao ovako:
“Komentari da ga je pregazilo vrijeme obične su gluposti. Priče za malu djecu. Velikog trenera vrijeme ne može pregaziti zato što je košarka prejednostavan sport. Ne mijenjaju se dobri treneri, već se mijenjaju vremena. Danas igrači nisu spremni naporno raditi kao što je radila moja generacija. Košarkaši su danas zvijezde, zato neće raditi poput nas, premda smo mi bili veće zvijezde od njih. Tu svoje zasluge imaju menadžeri, raznorazni pritisci... To je ono što se promijenilo. Da Božo više ne zna trenirati, to je smiješno i pomisliti.”
S Maljkovićem, kao i cijelom njegovom generacijom suigrača iz Jugoplastike, jugoslavenske i hrvatske reprezentacije, Rađu i danas dijeli neraskidivo prijateljstvo kojeg se ne srami.
“Četiri godine u Jugoplastici bile su najljepše u mojoj košarkaškoj karijeri. Bolje od njih nikad neću doživjeti. Govorio nam je to onda i Božo. Danas vidim da je bio u pravu. Reprezentacija Jugoslavije... Mislim da je to bila najbolja europska momčad svih vremena, čak i najbolja svjetska s izuzetkom originalnog Dream Teama. Na te me dane vežu posebna sjećanja: finale protiv Dream Teama s Hrvatskom 1992. godine u Barceloni. Mi smo bili momčad u kojoj su svi davali sve za svoje suigrače, dovršena momčad igrača i prijatelja. Zbog rezultata i promocije koju smo tada postigli danas o tim vremenima mogu govoriti punim srcem.”
Prokomentirao je također Rađa dokumentarni film "Nekoć braća", kojim je Vlade Divac pokušao oživjeti uspomenu na svoje prijateljstvo s Draženom Petrovićem, koje je prekinuo ratni sukob u Hrvatskoj početkom 90-ih godina prošlog stoljeća.
“Nije mi žao što sam sudjelovao u tom projektu. Taj je film odlično napravljen, premda neke činjenice nisu predstavljene dobro. Ono što je važno jest da Nekoć braća oživljava vizualno sjećanje na Dražena. Film tu ljudima daje više no što daju knjige ili fotografije, jer pokazuje Draženove akcije i govori vjerno o njemu. I ne samo njemu, već o momčadi koja je vladala europskom košarkaškom scenom. Nije mi problem nikad govoriti o tom problemu, Draženovu sukobu s Divcem. Mislim da je u životu bitno isticati i naprijed gurati pozitivne stvari, a negativne potiskivati i zaboravljati. Zato sam mišljenja da uvijek treba stremiti prijateljstvu i pomirenju”, zaključio je Rađa.
