Treba biti iskren i odmah na početku priznati kako je Rusija bila drugi svijet za Hrvatsku. Od početka utakmice to nije bila ona reprezentacija koju smo ispratili iz Cluja. Energija kojom su se otvorile utakmice protiv Crne Gore i Španjolske kao da je isparila negdje na putu do Istanbula, a kako je odmicao dvoboj s Rusima, sve su se više budila sjećanja na Češku od prije dvije godine.
Tri vijesti o kojima se priča
Svi, uključujući i kompletni stručni stožer, znali su da jedina opasnost od Rusije prijeti preko Alekseja Šveda i njegovog picka, ali to je bila nerješiva enigma za Hrvatsku. Na stranu što je otvorio utakmicu s dva projektila, nego način na koji se ispadalo već kod prvog dodavanja ili rotacije. Neozbiljno za ovu razinu košarke i cilj kojemu se teži. Naročito u trenucima kad se ima opcija kojima se to može zaustaviti.
Manjak htijenja i volje
Koliko je curilo u obrani govori i podatak o 25 primljenih koševa u prvoj četvrtini i ukupno čak 101 poenu do kraja susreta. Nedopustivo za utakmicu osmine finala i ekipu koja je upravo obranom znala rješavati pitanje pobjednika. Samim time polako je opadalo samopouzdanje i gubila se vjera u konačnu pobjedu. A to je puno veći problem od same igre, koja također nije bila bajna.
Htijenje i volja su ovaj put izostali, odnosno nisu bili na potrebnom nivou za ovako zahtjevnu utakmicu. I kad se treba izdržati crna rupa te vratiti iz ponora. Jer, kad se već u trećoj četvrtini počne dobivati dojam kako je to izgubljeno, onda je očito problem negdje u glavama igrača. Ruku na srce, ne smatramo da su potpuno odustali, ali su počeli sumnjati u sebe i gubiti nadu.
Možemo sad biti ljuti, no nije slučajno da Hrvatska već četvrto natjecanje zaredom ispada u prvoj utakmici nokaut faze. I da to nije nikakva novost. Problem je psihološke prirode i pripremljenosti za ovakve dvoboje. Čim se upadne u ritam protivnika, kod igrača kao da se pojavi nesigurnost i uvuče nervoza. A vidjeli smo što se dogodi kad se u takvom ozračju otvori susret.
Gdje je nestao Šiši?
Šteta što ova reprezentacija nije bila u stanju bolje iskoristiti pravog Bojana Bogdanovića. Što oko njega nije izgradila pobjedničku momčad, jer ova očito to nije. Po treći put ostala je i uskraćena za ozbiljniji doprinos Darija Šarića. Koliko god nam bio drag, Dario već treće ljeto nestaje u odlučujućoj utakmici. Pitanje na koje najbolje zna odgovor on sam i s čime će se trebati nositi do nekih novih reprezentativnih akcija. Bude li krivio druge, tim gore za njega.
Šarić je obrambeno potpuno razbijen u prvom poluvremenu, dok je u napadu izostala njegova najjača snaga – kreacija i stvaranje viška. Izbornik ga je čekao i vjerovao mu do samog kraja, no ukupna izvedba momčadi s njim na terenu (-24) najbolje opisuje koliko je nedostajao.
Na kraju je završio utakmicu s 21 posto šuta iz igre te sa samo dva skoka i jednom asistencijom. Premalo za nekog koga se etiketira nositeljem i predvodnikom generacije. Ili mu jednostavno treba skinuti to breme s leđa i pustiti ga da prvo dođe do željenog statusa.
Taktičke pogreške
Međutim, nije Šarić glavni krivac za ispadanje Hrvatske. Očito se ništa nije naučilo na pogreškama iz prošlosti i na tome radilo. Sergej Bazarevič očitao je taktičku lekciju Aci Petroviću. I to s jednim igračem, koji u 80 posto slučajeva igra s loptom u rukama, a ostali su samo pratili što će Šved napraviti nakon picka. Kroz tu igru Rusija je strpljivo gradila vodstvo i dočekala da Hrvatska pukne.
Možemo Aci spočitati i što nije isprobao varijantu s Bogdanovićem na ''četvorci'' te Tomasom i Ramljakom zajedno u petorci kako bi se lakše branio ruski pick i dobilo više trke u napadu. Što više reći kad je najbolja hrvatska dionica bila u trenucima dok su na parketu bili Ukić, Ramljak, Tomas, Bender i Planinić. Oni su u drugoj četvrtini napravili +6 i održali se bez Bogdanovića i Šarića.
Tada smo vidjeli i najefikasniju obranu večeri na Švedu. Onu Ramljaka. Međutim, u nastavku se sve vratilo na staro, a problemi sa Švedom samo su rasli dok nije ugašena i zadnja iskra kod hrvatskih košarkaša. Ako i postoji kakav problem između njih, onda je to trebalo biti riješeno puno ranije. Kažemo to zato što nismo primijetili žar iz Rija. Nismo vidjeli na njihovim licima kako vjeruju i kako dišu svi kao jedan. Da jest tako, nikad se ne bi ovako raspala igra.
Još jedno natjecanje za zaborav
Isto se treba zapitati i izbornik. Kako je moguće da Hrvatska upadne u napadačku sterilnost i dovede se u situaciju da ovisi isključivo o individualnoj kreaciji dva igrača? I što je s planom B? A takva igra nije od jučer. Takvom se već ocrtavala na početku turnira, samo što je nekoliko sjajnih šuterskih večeri privremeno prikrilo mane. Sve dok nije naišao ozbiljan protivnik, koji se dobro pripremio i proučio igru Hrvatske. Nešto što, nažalost, nije bio slučaj s druge strane.
Kad se podvuče crta, možemo reći još jedno natjecanje za zaborav. Još jedno bolno razočaranje ili možda bolje reći realnost koja nas zavarava da je hrvatska reprezentacija dobra. Ovaj Eurobasket bio je jedinstvena prilika da se nešto napravi i pitanje je kada će se to ponoviti. No, prije toga trebalo bi pogledati duboko u srž momčadi i potražiti razloge neuspjeha. Jer ako su OI ostavile dobar i pozitivan dojam, ovo prvenstvo bilo je sve suprotno od toga.
