Člansko upravljanje nogometnim klubovima po načelu jedan član – jedan glas, tzv. socios model, karakteristično je za Španjolsku, Portugal i Njemačku i zapravo je, prema mišljenju većine zaljubljenika u nogomet, puno ispravniji način funkcioniranja nogometnih klubova od pukih trgovačkih društava specifičnih za klubove u Engleskoj i Francuskoj.
Po tome je Hajduk avangarda ne samo u Hrvatskoj nego i u ovom dijelu Europe. Kad je velikan s Poljuda bio na rubu stečaja, brigu o njemu su preuzeli oni koji ga najviše i jedini bez interesa vole - navijači.
Okupljeni u udrugu Naš Hajduk, u proteklih pet sezona stigli su do impresivnih više od 42.000 članova, a ove nedjelje postali su i vlasnici četvrtine dionica (24.53 posto) voljenog kluba.
Svijetli primjer je i Futsal Dinamo čiji su navijači, upravo kako bi upozorili na nepravilnosti u GNK Dinamo, osnovali klub koji je pokazao da članski model u praksi i te kako može funkcionirati.
Također, i nogometni klub Varteks kojeg su, nakon što je promijenjeno ime kluba za kojeg su navijali, osnovali razočarani navijači White Stonesi i trenutno grabe prema plasmanu u 3. HNL.
U Hrvatskoj bi većina klubova, koji još uvijek funkcioniraju kao udruge građana, trebala, prema zakonu, omogućiti svojim članovima model jedan član – jedan glas, no svjedoci smo da se to u praksi rijetko provodi te da samoproglašeni gazde klubova upravljaju klubovima kao da su njihovo vlasništvo.
U inozemstvu to nije slučaj...
Nijemci zabranjuju privatizaciju: Klubovi pripadaju članovima
Razlog za to što je članski model upravljanja klubom najprihvatljiviji i u najvećim klubovima svijeta želi u tome što su nogometni klubovi u većini država puno više od sporta, dio su tradicije i identiteta pojedinih gradova, regija pa i nacija.
Najbolji primjer su španjolski divovi Barcelona i Real Madrid, ali i Athletic Bilbao i Osasuna koji jedini nisu privatizirani i funkcioniraju po članskom modelu. To znači da svaki punoljetni član kluba sa stažem duljim od godinu dana ima pravo birati i biti biran, glasati za vodstvo i sudjelovati u radu kluba.
U Njemačkoj je pak članski model upravljanja klubom zajamčen zakonom jer se klubovi mogu privatizirati tek djelomično s obzirom da zakon nalaže kako 50 posto plus jedna dionica kluba moraju ostati u vlasništvu članova.
Pravo na profesionalizaciju iskoristio je minhenski Bayern pa je tako 90 posto kluba u vlasništvu članova, a 10 posto kluba prodano je najvećem sponzoru Adidasu, pa je tim novcem i uz sponzorstvo Allianza djelomično financirana gradnja Allianz Arene.
