Vilson Džoni je legendarni Hajdukov desni bek koji je u ljeto 1978. godine otišao za pokojnim Vlatkom Markovićem. Bio je to dosad jedini direktni prelazak na Maksimir s Hajdukova legendarnog stadiona.
Tri vijesti o kojima se priča
''U to vrijeme to je bio pravi šok. Nikada to nisam otkrio, no sad ću vam reći, Hajduk me praktički otjerao. Tadašnje rukovodstvo me podcijenilo, a kada je Vlatko Marković, koji me vodio u Hajduku i čiji sam rad iznimno cijenio, postao trener Dinama, nisam dvojio. Iz današnjeg kuta mogu reći da je to najbolji potez u mom životu. U dresu Dinama postao sam najbolji igrač Jugoslavije, sezonu kasnije ostvario transfer u Schalke. Čast mi je što sam za tako malo vremena ostavio duboki trag u Dinamu. Da se razumijemo, Hajduk je moj klub, ali dani u Dinamu za mene su bili izuzetni'', kaže Džoni.
Prvi put uvijek ostaje u sjećanju, ali danas Džoni priznaje da mu nije bilo lako.
''Odlaziš iz svog grada, kluba, zaustavljali su me i pitali zašto idem. Nikome nisam govorio da ispada da me Hajduk ne želi. A bilo je i prijetnji. U to vrijeme moj prelazak u Dinamo imao je i političke konotacije, uvijek je Dinamo imao onaj hrvatski prizvuk'', govori nam Džoni.
Nekoliko godina kasnije u Poljud je stigao Stjepan Deverić, zagrebački Štef postao je splitski Stipe.
''U to vrijeme Hajduk je bio najveći klub, svakome je bila čast doći u Hajduk i igrati za njega. A u Dinamo su igrači iz Hajduka odlazili najčešće zbog toga što ih u klubu nisu željeli. Tako je bilo sa mnom, slično je bilo i s Jeličićem, pa Hrgovićem i ostalima'', zaključuje Džoni.
A onda je krenulo...
Uspostavom Hrvatske prelasci Poljud – Maksimir postali su češći... Niska je dugačka, Srđan Mladinić, Mario Novaković, Željko Šoić, Dražen Boban, Dario Jertec, Ivan Bošnjak, Marijan Buljat, Ante Rukavina, Duje Čop, Ardian Kozniku, Goce Sedloski, Mario Grgurović, Danijel Hrman, Franko Andrijašević, Renato Jurčec...
Neki od legendarnih igrača s jedne i druge strane bili su vruće želje bilo Hajduka ili Dinama, govorimo o Zvonimiru Bobanu, Alenu Bokšiću, Stipi Pletikosi ili Ivanu Gudelju... Ali, u doba Hrvatske tri transfera ostavila su najdublji trag. Joško Jeličić, Niko Kranjčar i Mirko Hrgović, svaki od njih ima svoju priču...
Joško Jeličić je bio prvi, Hajdukova velika nada u čije kvalitete u Poljudu nisu vjerovali. Njegov život od trenutka prelaska u Dinamo skroz se okrenuo. Nadobudni Solinjanin, koji nikada nije dao na sebe, a i danas je sportski komentator sa stavom, otišao je u Maksimir i svaki put kad bi došao u Split bio bi dočekan s mržnjom. Jednom su ga Hajdukovi navijači toliko gađali da nije mogao izvesti korner. Na teren je padalo svašta, a Jeličić je mrtav-hladan uzeo upaljač s trave i provjerio radi li.
''Ni najmanje ne žalim što sam otišao u Dinamo, žalim što nisam primjereno reagirao u nekim situacijama, mislim na proslavu pogotka protiv Hajduka u Poljudu. Bio sam mlad, vodile su me emocije, danas bih reagirao trezvenije, s više poštovanja prema Hajdukovim navijačima'', kazao je jednom Jeličić.
Mirko Hrgović, hajdučko srce, otišao je jer ga u Poljudu nisu željeli. Čekao je na autocesti da ga Hajduk vrati, ali na kraju je otišao u Maksimir. Dinamovi navijači dočekali su ga s mržnjom, čak su i objesili njegovu lutku ispred stadiona, a Hajdukovi mu nikada nisu oprostili odlazak...
Prelazak Nike Kranjčara, mlađahnog Dinamova kapetana i najveće tadašnje zvijezde hrvatskog nogometa u Hajduk, bio je naš najspektakularniji transfer u povijesti. Zdravko Mamić na njemu je išao tjerati strogoću, Igor Štimac uskočio je u pravi trenutak s dobrom idejom... Tisuće navijača dočekale su Kranjčara, Split je na trenutak promijenio ime u “Nikograd”...
''Ponosni smo kaj si purger'', tepali su mu Hajdukovi navijači jer Niko nikada nije krio ljubav prema Dinamu ni poštovanje prema Hajduku...
