Nakon što je izvršni dopredsjednik Dinama Zdravko Mamić javno prozvao izbornika hrvatske nogometne reprezentacije Slavena Bilića zbog nepozivanja veznjaka "modrih" Sammira u reprezentaciju, u hrvatskoj javnosti razbuktale su se polemike oko tog pitanja.
Tri vijesti o kojima se priča
>> Bilić je na potezu: Sammir žarko želi igrati za Hrvatsku!
Nije u pitanju samo ima li Sammir dostatnu kvalitetu da se nađe na izbornikovom popisu, nego još više rušenje principa koji je do sada važio. Jer, bio bi to presedan, misle neki, koji bi mogao odrediti budućnost hrvatskog reprezentativnog nogometa.
Sammiru se ne može ništa zamjeriti budući da živi od nogometa i sasvim mu je svejedno hoće li igrati za Hrvatsku ili Bugarsku
Ako se i složimo da Sammir ima mjesto među dvadesetak najboljih hrvatskih nogometaša, ostaje pitanje je li time otvoren prostor u reprezentaciji svim strancima koji imaju ili koji će dobiti hrvatsku putovnicu u budućnosti? Znači li to da će hrvatsku reprezentaciju za nekoliko godina sačinjavati južnoamerička kolonija nogometaša koja je stigla ili koja će tek stići u Dinamo?
Naime, i posljednjem naivcu je jasno da Mamić "gura" Sammira u reprezentaciju prije svega iz osobnih razloga. Bude li odigrao koju utakmicu u hrvatskom dresu, Sammiru će značajno porasti cijena na tržištu, pa je jasno gdje je tu interes izvršnog dopredsjednika "modrih", ali i samog Sammira, što mu se, budemo realni, ne može zamjeriti budući da živi od nogometa i sasvim mu je svejedno hoće li igrati za Hrvatsku ili Bugarsku kad već ne može za Brazil.
Zašto to Mamić u budućnosti ne bi napravio i sa ostalim svojim inozemnim pulenima koji se pokažu dovoljno dobri da navuku dres reprezentacije? Takva politika se uvijek može opravdati riječima da se time poboljšava kvaliteta reprezentacije, ali ostaje pitanje kakvog to ima smisla. Nitko razuman nema ništa protiv da za hrvatsku reprezentaciju imaju pravo nastupa svi njeni građani ili igrači koji su odrasli u inozemstvu kao strani državljani ali su im barem roditelji podrijetlom iz Hrvatske. No, ostaje pitanje kako se i na koji način dolazi do hrvatske putovnice i koji je krajnji cilj takve politike.
Formalno-pravno Sammir može nastupati za Hrvatsku, jer ima hrvatsko državljanstvo, ali pitanje je kakve on ima veze s Hrvatskom osim što će sasvim slučajno jedan dio karijere odraditi u Dinamu?
Zna se da Mamić i ostali čelnici hrvatskih klubova mogu bez problema ishoditi putovnice za svoje inozemne nogometaše. Dovoljno je napuniti dvije godine boravka u Hrvatskoj i putovnica je zajamčena.
Neki će reći da je slična situacija i u ostalim europskim državama, tamo je za dobivanje putovnice potrebna samo koja godina boravka više u toj zemlji, no takvi nogometaši u rijetkim su slučajevima dobivali priliku zaigrati za reprezentaciju te zemlje.
Jedna je stvar kad je netko od 'stranaca' rođen ili odrastao u dotičnoj zemlji, kao što je slučaj s nekim reprezentativcima u Njemačkoj ili Francuskoj, a sasvim druga kad ga se ciljano dovede iz, recimo, Brazila kako bi se na njemu u konačnici zaradilo.
Slučaj Eduarda da Silve ne može se usporediti s onim od Sammira. Eduardo je došao u Dinamo praktički još kao dijete, potpuno nepoznat i gotovo besplatno. Glavninu nogometnog obrazovanja stekao je u Hrvatskoj, stopio se s ovom sredinom, a na kraju krajeva i oženio se sa Zagrepčankom Andreom, hrvatskom državljankom. Za njega se može reći da je produkt hrvatske škole nogometa iako je rođen u Brazilu.
Sammir je ipak druga priča, u Dinamo je stigao kao već donekle afirmiran igrač, što svjedoči i činjenica da je tri mjeseca prije dolaska u Dinamo potpisao ugovor sa Sao Caetanom, a Mamić je često znao reći kako je za njega platio popriličan iznos. Sammiru je Dinamo tek usputna stanica, a ako ne dobije Bilićev poziv, u Hrvatsku će rijetko navraćati, što je sasvim normalno jer je ista praksa i s većinom hrvatskih nogometaša koji su proveli dio karijere u inozemnim klubovima.
Dakle, nije u pitanju Sammir kao osoba nego hoće li pozivanje "inozemaca" u reprezentaciju postati pravilo ili iznimka. Ako bi taj trend završio na Sammiru i možda još jednom strancu u sljedećih nekoliko godina, to i ne bi bio problem. Takav rasplet priče bi podržali. Međutim, tko nam jamči da će to biti tako, jer iza svega ipak stoji privatni interes, a onaj javni je tek u drugom planu.
