Dramatičnim pobjedama u pet setova svojih najtalentiranijih klinaca, Nicka Kyrgiosa i Thanasija Kokkinakisa, dvojca za koji mnogi 'down under' vjeruju da može krenuti putem slavnih prethodnika iz novije teniske ere Patricka Raftera i Lleytona Hewitta.
I dok je Kyrgios već etablirano tenisko ime, s pobjedom nad Rafom Nadalom u Wimbledonu i 53. mjestom ATP ljestvice, pa je njegov trijumf nad Federicom Delbonisom doživljen kao 'uobičajena stvar', pobjeda 147. igrača svijeta Thanasija Kokkinakisa nad 11. nositeljem Ernestom Gulbisom (i to nakon 4 spašene meč lopte) izazvala je pravu euforiju među teniskim fanovima u Melbourne Parku i diljem kontinenta.
Za Australce je ovo samo potvrda da se i u Kokkinakisovu slučaju talent i velike mogućnosti nagovještene još u juniorskoj konkurenciji počinju pretvarati u obećavajuću seniorsku karijeru. 18-godišnjak iz Adelaidea prošle se godine otisnuo u često nemirne profesionalne vode, nakon što je juniorsku karijeru u 2013. zaključio s dva Grand Slam finala (u Melbourneu izgubio upravo od Kyrgiosa, a u New Yorku od Borne Ćorića), i relativno brzo pokazao da mu neće trebati mnogo vremena da se počne snalaziti među velikim dečkima (godinu počeo kao 628. na ATP ljestvici, a završio na 150. mjestu).
Kyrgios i Kokkinakis prezimena su koja su i vodeći svjetski autoriteti podcrtali kao ona koja bi u godinama koje dolaze trebali kreirati globalni teniski poredak (zajedno s Bornom Ćorićem i, najmlađim od svih, Alexanderom Zverevom).
'Moj grčki party'
No, ono što je momcima iz Canberre i Adelaidea zajedničko osim neupitnog teniskog talenta, zanimljivog marketinškog potencijala i rastuće euforije koju izazivaju u australskim medijima, zastave su koje dominiraju u publici za vrijeme njihovih mečeva. A, razlikuju se od one koja uz njihova imena stoji u grafici televizijskog prijenosa.
I Kyrgios i Kokkinakis porijeklom su Grci (prvom je otac Grk, a majka Malezijka, dok su drugom oba roditelja Grci), a kako je Melbourne grad s najbrojnijom populacijom Grka u svijetu (preko 150 tisuća), naravno izvan Grčke, lako je shvatiti zbog čega njihovi mečevi nalikuju utakmicama grčke reprezentacije u nekim drugim sportovima.
No, redovitim pratiteljima globalno najraširenijeg australskog sportskog događaja slika prepunih tribina Rod Laver ili Margaret Court Arene prošaranih grčkim zastavama nešto je što se lakoćom vadi iz ladice sjećanja.
Melbourne Park često je znao nalikovati virtualnom setu filma 'Moj grčki party', a najduže snimanje datira iz 2006. kada se puna dva tjedna cijela četa euforičnih statista nije micala iz poznatog teniskog okruženja.
Glavni glumac, zbog kojeg je proizvodnja grčkih zastava tog siječnja bila jedan od unosnijih poslova u Australiji, zvao se Marcos Baghdatis. Tada 20-godišnji ciparski Grk senzacionalno je otišao sve do finala. U Melbourne je stigao kao 54. tenisač svijeta, predodređen za epizodne uloge, no scenariste je ubrzo natjerao da mu poprilično prodube lik. U zajedničkim scenama zasjenio je čak trojicu velikana teniskih ekrana (Roddick, Ljubičić, Nalbandian) i u velikom finalu stao nasuprot najnagrađivanije zvijezde bijelog sporta. Roger Federer bio je preveliki izazov, no dvotjedna bajka Marcosa Baghdatisa i brojnih grčkih navijača nije zbog toga izgubila ništa od svoje iskonske čarolije.
Legendarni okršaj u Rod laver Areni
A, deset godina ranije Rod Laver Arena bila je poprište legendarnog okršaja 'najvećih grčkih sinova' u teniskom sportu. Jedino su zastavice na televizijskoj grafici umjesto bijelih i plavih vodoravnih linija, te križa u gornjem lijevom kutu, imale višak zvijezdica. I pokoju nijansu crvene.
Velikom Peteu Samprasu, momku iz Marylanda, na putu ka drugom tjednu stajao je mladi, 19-godišnji Mark Philippoussis. Dečko iz Victorije, rođen u braku Grka i Talijanke. Te večeri moć Philippoussisova servisa upoznat će cijeli svijet, a Pistol Pete nakon šokantnog ispadanja izjaviti ''ne znam koliki je postotak servisa večeras imao, ali meni se činilo kao 90 posto''.
Do kraja karijere Pete Sampras osvojit će ukupno 14 Grand Slam naslova i postati najveći tenisač u povijesti (do pojave Rogera Federera), a Mark Philippoussis ušetati u društvo top 10, osvojiti Davis cup i još 11 turnira, te dva puta igrati finale Grand Slama (US Open '98 – Rafter, Wimbledon '03 – Federer). Grci diljem svijeta s ponosom će pratiti njihove sportske uspjehe i često ih popratiti rečenicom 'i on je pripadnik mog naroda'.
Istom onom koja će se u novom teniskom dobu vezati uz Nicka Kyrgiosa i Thanasija Kokkinakisa. Mladiće koji će biti sportski junaci Australije.
U isto vrijeme, Atena ili Solun teško će dočekati priliku da pripreme spektakularan doček nekom svom tenisaču. Kako danas među 500 najboljih tenisača svijeta nema niti jednog iz Grčke, dosta je izvjesno da će novi Spanoulisi, Diamantidisi ili Mitrogloui ponovno doći iz košarke i nogometa.
No, grčka emigracija pobrinut će se, kao i uvijek, da se njihove zastave vijore i na teniskim terenima...
