Razarajuće za živce, ubitačno za srce, ali na kraju slatko da slađe ne može biti. Kakva drama u za Hrvate sretnom Nižnjem! Hrvatska je prošla u četvrtfinale u filmskom scenariju. Izvukla se iz ponora, ma iz središta pakla, i vratila u raj.
Vatreni su pokazali karakter, fizičku i mentalnu snagu. Padali su i dizali se nekoliko puta u utakmici, i to od prve minute. To mogu samo karakterne i duhom čvrsto povezane momčadi. Najveće zasluge ipak idu vrataru Danijelu Subašiću. Suba je spasio stvar, izvukao je kapetana Modrića, hrvatsku momčad i razgalio hrvatske navijače u domovini i širom svijeta.
Modrić kao Zico, ali sa sretnim završetkom
Modrić je bio kao Zico 1986., ali sa sretnim završetkom. Hrvatski kapetan podsjetio nas je na brazilskog velemajstora protiv Platinijeve Francuske u četvrtfinalu SP-a. Nekoliko minuta prije kraja utakmice nije realizirao jedanaesterac, a onda je u raspucavanju hrabro uzeo loptu i zabio posred gola. Modrić je napravio isto to, ali postoji jedna bitna razlika, Brazil je tada ispao, a Hrvatska je prošla dalje i kako stoje stvari, mogla bi jako daleko.
Ante Rebić bio je vjerojatno najbolji hrvatski igrač u 120 minuta, borio se, trčao na sve strane, izvaljao je po travi u nekoliko navrata danske bekove, slao ih po bureke i ćevape, u prašinu je bacio i Schmeichela mlađeg, ali nije se smio ušetavati u prazna vrata, morao je prije gurnuti loptu u mrežu, i to čim je obišao vratara. Ovaj put to Hrvatsku nije skupo stajalo, ali nadamo se da je izvukao pouku i da će drugi put biti oprezniji.
Pamtit će se jedino bitno - pobjeda
Hrvatska nije odigrala sjajno, daleko od toga, bila je to teška muka, rovovska borba, mučenje lopte i vjerojatno negledljiva utakmica za neutralne promatrače. Međutim, jedino što je bitno, jedino što će se pamtiti jest to da je Hrvatska konačno prošla prvo kolo nokaut-faze natjecanja velikog turnira. Igra će se brzo zaboraviti, ostat će uspomena na veliku pobjedu i plasman u četvrtfinale SP-a. U toplom Sočiju Hrvatsku čeka domaćin Rusija. Još jedna velika utakmica i velika šansa za povijesni uspjeh.
Počelo je s velikom pogreškom hrvatske obrane na otvorenju utakmice. Lopta ubačena iz auta letjela je dugo i pala na travu, praktički na rub peterca. To se ne smije dogoditi ni pod razno i znak je da su hrvatski reprezentativci ušli u utakmicu dekoncentrirano. Ni Danci nisu bili ništa bolji kada je o tome riječ, iako su poveli i bilo je logično da im se noge razvežu, napravili su podjednako fatalnu pogrešku samo dvije-tri minute kasnije.
Očito je da je važnost utakmice sputala jedne i druge, bili su ukočeni, igrali su bojažljivo, preoprezno, a opet i nesigurno. Danski taktički plan i jest bio da umrtve i uspore igru te da je s tehnike prebace na čistu „fiziku“ i snažne duele. Hrvatski nogometaši imali su veći posjed lopte u prvom dijelu, ali premalo su ulazili u dribling, nisu preuzimali odgovornost, a bez toga ne ide. Nitko nije želio preuzeti veći rizik, bilo je vidljivo da se obje strane boje kontre.
Drugo poluvrijeme započelo je u sličnom tonu, s tim što je s ulaskom Lassea Schonea Danska polako preuzela inicijativu u sredini terena, u tim trenucima činilo se kao da su Danci svježiji, fizički moćniji. Izbornik je reagirao i umjesto nevidljivog Brozovića uveo Kovačića. Hrvatska se trgnula i zaigrala nešto bolje. Kasnije je ušao i Pivarić umjesto Strinića. Očito je Dalić želio popraviti igru prema naprijed.
Srećom, Beč se nije ponovio
Na travnjaku se malo toga događalo do isteka regularnih 90 minuta, a tako se ušlo i u produžetak. Ulaskom Kramarića, a kasnije i Badelja nije došlo do bitnog poboljšanja igre. I taman kade je izgledalo da ćemo do kraja produžetka gledati uspavanku, sijevnula je lopta Modrića za sprint Rebića i situaciju koju smo već opisali. Kapetan je preuzeo odgovornost i nije pogodio.
Hoće li se opet ponoviti Beč? To je zacijelo pomislio svatko tko je gledao utakmicu. Beč se nije ponovio jer ni Modrić, a ni cijela momčad nisu se predavali kao što su se predali u Beču, kada su klonili duhom i emocionalno se raspali, pa nisu ni mogli pucati penale. Ovaj put Vatreni su ostali čvrsti, stameni, borili su se do posljednjeg udarca, ma do posljednjeg daha. Zato ih je Fortuna i nagradila. Sreću treba zaslužiti.
