Nižnji Novgorod napustili smo s laganom sjetom i knedlom u grlu. Hrvatska je u tom gradu ostvarile dvije velike pobjede, može se reći povijesne.
Tri vijesti o kojima se priča
Proveli smo tu doista lijepih i zanimljivih dva puta po pet i pol dana, sasvim dovoljno da skužimo grad, upoznamo njegove ljude, ostvarimo neka zanimljiva poznanstva, pa čak i prijateljstva, kako s domaćim ljudima tako i sa strancima, ali i Hrvatima koji su pristigli na utakmice Vatrenih sa svih strana svijet.
Tko zna, možda se jednom vratimo. Nismo se okupali u Oki i Volgi u sitne noćne sate, iako nismo bili tako daleko, bolje rečeno dovoljno ''napojeno'' da bismo to napravili, a tek kada to napravite, kažu domaćini, možete reći da ste u potpunosti osjetili bilo tog doista lijepog, pravog ruskog, karizmatičnog grada.
Prijateljski doček u Sočiju
Na presjedanju u Moskvi dočekao nas je prepun zrakoplov mladih obitelji s malom djecom, pa i bebama. Vrijeme je godišnjih odmora, a Soči je najpoznatija ruska rivijera. Dva i pol sata leta i ''operne arije'' sa svih strana. Kad to vidimo, tek onda shvatimo kako je tetama u vrtićima. Klince se ipak može i mora istrpjeti, posao im je da plaču. Tako i tako, koliko god bili umorni san na oči neće, sjedala u zrakoplovima nisu krojena za teškaše.
Soči nas je dočekao s ugodnom temperaturom, okupan suncem, ali ne i sparan kao Rostov. Svježi vjetar s Crnog mora stalno pirka i rashlađuje dušu i tijelo. U nosnicama se osjeća aromatični miris mora i prilijepe prirode.
''Naručit ću vam taksi, neće biti preskup. Nemojte uzimati ove što čekaju ispred zračne luke, oni čekaju žrtve'', upozorila je starog novinarskog vuka simpatična Tamara. Slatko se nasmijala kada smo joj odgovorili kako da na hrvatskom pozdravi hrvatske navijače.
''Bok! Pa to tako lijepo zvuči, ha, ha, ha... Ajd Bok!'', uskliknula je i smijala se s frendicama dok sam im mahao na izlazu iz zračne luke.
Jedna od njih odvela me izravno taksisti koji se parkirao stotinjak metara dalje, jer je pred zračno lukom bila velika gužva, turistička je vreva slično kao na našem Jadranu. Volonteri u Sočiju, pa i na cijelom turniru, doista su ljubazni. Ako bilo što trebate, makar samo i savjet, ne oklijevate ih upitati. Mogu biti od velike pomoći.
U Sočiju se živi bolje nego u Moskvi
''Ja sam Artur, Armenac u Sočiju'', predstavio nam se taksist. Na početku naše ruske epopeje rekli su nam u Moskvi da su Armenci najpošteniji.
''Iz Hrvatske ste, novinar, ovdje ste došli na utakmicu, pa to je sjajno. Hrvatska ima jaku momčad, igrate odličan nogomet, bit će velika utakmica'', raspričao se u startu, a onda udario odmah u glavu:
''Jeste li musliman ili kršćanin?''
''Aha, znači, kršćanin, katolik. Pa u neku reku smo i mi Armenci zapravo katolici, nismo pravoslavci kao Rusi. Mi imamo svog Katolikosa, to vam je naš Papa, a imamo čak i Armensku katoličku crkvu. To vam je malo komplicirano... Ukratko, armenske vjerske vođe u dobrim su odnosima s Rimskom crkvom'', ispričao nam je druželjubivi Armenac pokazujući nam rukom na taksimetar, kao da je želio reći – uzet ću vam koliko bude pisalo, ništa više.
Prekrasna Zračna luka Soči kao i sve prilazne ceste izgrađene su za Zimske olimpijske igre 2014.
''To nam je sve napravio Vladimir Vladimirovič Putin.''
Baš on, glavom i bradom, zezali smo Artura.
''Nije on, ali bez njega ništa od toga ne bi bilo'', govori nam Artur i rukom pokazuje na velebne građevine.
Koliko znamo, nije bilo baš jeftino, opet trzamo Artura koji dobro kuži na što ciljamo.
''Nije, ali taj novac bi se i ionako potrošio, a mi ne bismo dobili ništa'', uzvraća i nastavlja.
''U Sočiju je sada bolje živjeti nego u Moskvi. Imamo sve što nam treba, a vrijeme je sto puta bolje. Ovdje nikad nema minusa, čak ni usred zime. Dok se Moskva smrzava, mi pijemo čaj na terasi'', ponosno nam priča Artur.
Smještaj i ambijent su fenomenalni, a cijene ponovno paprene
I doista, Soči nam je već iz zraka izgledao impresivno, spuštanje na zemlju nije promijenilo dojam. Uz nove građevine, autoceste i ostalu infrastrukturu, zamijetili smo puno zelenila, brda i šumovite planine u pozadini.
''Tamo gore imamo skijanje, a dolje na moru kupanje. Pa tko to ima!?'', razvukao je osmijeh preko lica Artur i digao ruke s upravljača.
''Evo ga, tamo je vaš hotel, a tamo stadion'', pokazao nam je prstom.
Smješteni smo u olimpijskom selu u Adleru, malom gradiću pokraj Sočija. Spuštajući se s vijadukta vizura olimpijskog sela i stadiona u daljini ostavila nas je bez daha.
''Vidjet ćete, izgleda super, i stadion i smještaj'', dobacio nam je Artur dok samo fotografirali stadion iz automobila.
Nismo se razočarali, dapače, objekti su u odličnom stanju, smještaj vrlo dobar, jedino nas cijene nisu baš razveselile. Pola litre točenog piva u obližnjem restoranu naplaćuju četrdesetak kuna. Litra vode u trgovini stoji deset kuna. O ostalom nećemo ni govoriti, odmah nam se zavrti u glavi.
Tinejdžeri u Sočiju ludi za Modrićem i Rakitićem
Preko puta olimpijskog sela nalazi se hotel u kojem su smješteni hrvatski nogometaši i stručni stožer za vrijeme boravka u Sočiju. Prošetali smo se okolo i zatekli dvoje tinejdžera u blizini hotela s Realovim dresom u rukama i Barcinom kapom na glavi.
''Ja sam David, a ova je moja prijateljica Lidia. Ja navijam za Real, a ona za Barcelonu'', kazao nam je David pa razvukao osmijeh preko lica.
''Pogledajte što sam dobio, Modrićev potpis! Sačekali smo hrvatske igrače ispred ograde, kada su uzlazili u autobus doviknuo sam Modriću: 'Ja sam veliki navijač Reala, potpiši mi se na dres.' Nisam mislio da će upaliti, ali Modrić se okrenuo, prošao kroz osiguranje i došao do mene. On je moj ljubimac, možete misliti koliko sam sretan'', ushićeno nam je ispričao David.
A kako je prošla Lidia, je li uspjela uloviti Ivana Rakitića.
''Nisam, bilo me sram zvati ga, nisam ja tako prodorna kao David'', sramežljivo će simpatična navijačica Barcelone na vrlo dobrom engleskom.
''Možda ću biti bolje sreće idućih dana, opet ćemo doći i čekati šansu. Možda ih uhvatimo na kupanju u bazenu'', kazala je Lidia smijući se.
Tko će pobijediti u subotu, Rusija ili Hrvatska? upitali smo Davida.
''Ma Hrvatska, Rusija nema igrače kao Hrvatska. Vaši igrači igraju u Realu, Barceloni i drugim velikim klubovima, a naši samo u Rusiji'', pesimističan je David.
Ali, Rusija je pobijedila Španjolsku, a ona je prepuna igrača Reala i Barcelone, pokušali smo osokoliti dječarca.
''To je bilo slučajno'', uzvratio je David trpko dok ga je Lidia gledala raširenih očiju.
Imam osjećaj da više volite Modrića i Rakitića nego ruske igrače. Biste li uopće voljeli da Rusija pobijedi?
''Voljeli bismo, ali neće nam biti mrsko ako pobijedi Hrvatska. Za Hrvatsku igraju naši ljubimci iz Reala i Barcelone, zato je volimo'', zaključio je David.
Tinejdžeri su takvi posvuda, nije ni u Hrvatskoj drukčije, Real i Barcelona više se vole i prate nego hrvatski klubovi. Puno optimističniji bili su policajci koji su patrolirali uz obalu i dugačku šetnicu.
''Hrvatska je odlična, ali ni Rusija nije loša. Nismo bili baš optimistični prije početka turnira, no sada nam je jako poraslo samopouzdanje. Ako smo izbacili Španjolsku, zašto ne bismo i Hrvatsku?'', retorički nam je odgovorio jedan od policajaca. Sva trojica prognozirali su pobjedu Rusije od 2:1.
''Blago vama što idete na utakmicu. Ulaznice je gotovo nemoguće nabaviti. Puno je ljudi došlo u Soči, ali neće svi moći na stadion'', kazali su nam policajci i mahnuli rukom na pozdrav.
Atmosfera velike utakmice osjeća se na svakom koraku. Soči će do subote proključati.
