''Čestitam! Hrvatska je bolja i zasluženo ide u finale'', potapšao nas je po leđima i kazao nam nasmiješeni Javier Zanetti u liftu stadiona Lužnjiki dok smo se spuštali, bolje rečeno teturali na press-konferenciju u gotovo oniričkom deliriju, zamagljenoj, somnambulnoj atmosferi koja nam se odvijala u glavi. Stanje koje nogomet rijetko može izazvati.
''Francuska nije favorit , Hrvatska ima podjednake šanse i može biti prvak svijeta'', pričao nam je Zanetti, koji je očito primijetio da ne hodamo, nego da opijeni hrvatskom pobjedom lebdimo.
Taj udarac po leđima argentinskog velikana trznuo nas je iz mjesečarskog sna. Kao da nas je netko čvrsto uštipnuo za obraz. Tek tada smo shvatili da ne haluciniramo, da nije san, nego java, san je pretočen u javu, toliko lijepu da ljepša ne može biti.
Ljudi moji, pa Hrvatska je u finalu Svjetskog prvenstva! Jeste li došli sebi, možete li to zamisliti!? Što god rekli, kakve god epitete prosuli, malo je. Vidjeli smo takvu sreću i veselje u očima hrvatskih navijača da se to teško može opisati. Povijesni podvig probudio je u svima najdublje osjećaje i emocije.
Vatreni su bacili cijelu Hrvatsku i sve Hrvate diljem svijeta u nedoživljeni trans, u ekstazu kakva se jednom ili nijednom doživi u životu. I tu nije kraj, i ne smije biti kraj, Hrvatska je u finalu i može postati prvak svijeta, upisati se u vječnost.
Karakter dostojan svjetskog prvaka
Hrvatska momčad opet je pokazala karakter i mentalnu snagu dostojnu svjetskih prvaka. Treći put zaredom gubila je i napravila preokret. To mogu samo velike momčadi. I kada su Englezi poveli i redali šanse, i kada se činilo da su na koljenima, da će odmorniji i svježiji suparnik prelomiti utakmicu, Vatreni su se podigli iz pepela, iz tko zna kojih rezervi izvukli su posljednje atome snage, izjednačili i preokrenuli tijek utakmice.
Nakon izjednačenja Englezima su se odrezale noge, s vrha tribina vidjelo se da su u velikom strahu, radili su početničke pogreške i malo je nedostajalo da u tim trenucima Hrvatska povede i riješi utakmicu u regularnom dijelu. Englezi su se kasnije pribrali i do kraja smo gledali neizvjesnu utakmicu.
Na kraju je presudila čvršća ''petlja'', hrabrost, veća želja hrvatskih nogometaša, koji su se dizali kako je produžetak odmicao, dok su Englezi padali, prije svega na mentalnom planu, jer fizički nisu mogli biti umorniji od hrvatskih nogometaša.
Ivan Perišić proradio je u pravom trenutku, kada je bilo najpotrebnije, izjednačujućim golom vratio je Hrvatsku u utakmicu, a potom je na briljantan način glavom asistirao Mandžukiću za pobjednički pogodak. U tom skoku došle su do izražaja njegove fantastične atletske sposobnosti, prije svega odraz, ali i ogromno htijenje. Uz kvalitetu, presudila je hrabrost, srce hrvatskih nogometaša, možda je to ukratko najtočniji opis velike pobjede koja će se pamtiti desetljećima.
Posao nije gotov
Kao što smo rekli u uvodu, slavlje mora stati, posao nije obavljen do kraja, ostaje još samo jedan korak do konačnog trijumfa, prosvjetljenja i nirvane koja će zaključiti mnoge karijere.
Hrvatska ima nekih neraščišćenih računa s Francuskom. Dvadeset je godina prošlo od onog nesretnog pariškog polufinala, dvadeset godina čekalo se na dostojan revanš, jer sve međusobne utakmice u međuvremenu to nisu bile, nije bio taj ulog. Čekalo se i dočekalo. Hrvatska je u finalu Svjetskog prvenstva. Uh, kako to lijepo i gordo zvuči!
