Nogomet
SPORTOVI
Nogomet
1. dio priče

Uspon jednog grada i kluba: Kralj ubijen u atentatu! Živio kralj!

Grad nekada poznat pod nazivom Stalino, dakako u čast Staljinu, s nogometnim klubom koji je u vrijeme SSSR-a bio na marginama. Nikada prvak, tek u četiri navrata osvajač Kupa…

gol expired (Foto: DNEVNIK.hr)

Pričamo o Donjecku, najvećem gradu istočne Ukrajine s pregršt rudnih bogatstva, gdje industrija jednostavno cvjeta. Donjeck je potpuna suprotnost raznim stereotipima o sivom postsvojetskom središtu. Riječ je o milijunskom gradu koji se ponosi titulom 'grada od milijun ruža' kako kaže legendarna pjesma, silnim zelenilom, širokim ulicama, raznolikom monumentalnom arhitekturom i golemim spomenikom Lenjinu.

A posljednjih godina svakako i svojim nogometnim klubom. Jer Šahtar je odavno prerastao Ukrajinu, a bome uspio nadmašiti i niz ruskih velikana, gledamo li značaj koji uživa na europskoj nogometnoj sceni.

Tko bi rekao da će se tako razviti grad koji je nakon Drugog svjetskog rata s pola milijuna stanovnika pao na 175 tisuća, te klub koji je u SSSR-u bio najblaže rečeno sporedan. Dva puta viceprvaci, pretežito su u leđa gledali ne samo Rusima, nego i domaćim konkurentima - kijevskom Dinamu (13), Dnjipru (2) i Zoryji (1) koji su Ukrajincima donijeli 16 titula u tim vremenima.

Sve je krenulo 90-ih godina. Mračno razdoblje Ukrajine, pa tako i Donjecka, preko noći je iznjedrilo svježe multimilijardere. Jedan od njih bio je i Rinat Ahmetov, tatarski oligarh kojeg s mnogih strana optužuju da je lokalni tiranin i najmoćniji ukrajinski kriminalac. Svoj streloviti uspon i bogatstvo nikada nije adekvatno 'opravdao', braneći se tek onim standardnim pričama o 'riskantnim poslovnim investicijama' (s ugljenom i koksom) nakon raspada bivšeg Sovjetskog Saveza.

Kralj je mrtav! Živio kralj!

Činjenica je pak da je Ahmetovu u to doba svojevrsni mentor bio Akhat Bragin. Ukrajinski biznismen, za mnoge i moćni pripadnik lokalnog podzemlja, ali i tadašnji predsjednik Šahtara, nedoraslog suparnika momčadi iz prijestolnice, Dinama. Godine 1995. Bragin je ubijen u bombaškom atentatu na stadionu Šahtara, i to za vrijeme utakmice, zajedno sa šestoricom osobnih čuvara. Šuškalo se da iza svega stoji Ahmetov, ali sve je ostalo na šuškanju. Pogađate, predsjedničku palicu preuzeo je on i Šahtar je postao njegova omiljena 'igračka'.

Tu ćemo se prestati baviti s prošlošću Rinata Ahmetova i fokusirati se isključivo na ono što je napravio u nogometnom smislu. A mora se priznati, napravio je fantastičan posao. Odmah po dolasku najavio je da će od Šahtara napraviti veliki europski klub. Već 1999. godine izgrađena je klupska akademija koja danas broji oko tri tisuće mladih nogometaša, ali i trening centar Kirša, jedan od najboljih i najsuvremenijih u Europi.

Ahmetov brzo pokazao zube Dinamu

Nije Ahmetovu trebalo dugo da pokaže zube kijevskom Dinamu - 2002. godina zlatna je u povijesti kluba, jer Šahtar je tada uzeo dvostruku krunu. I dok su Kup u tri navrata osvajali i ranije, naslov ukrajinskog prvaka bio je prvi i zapravo najava onoga što će uslijediti. Momčad je s klupe vodio Talijan Nevio Scala, a glavne zvijezde na terenu bili su vrijedni defenzivni veznjak Anatolij Timoščuk i napadač Andrij Vorobej.

Ipak, sljedeće dvije titule opet su završile u Kijevu, pa je Ahmetov morao 'dodati gas'. Za trenera je 2004. doveden Rumunj Mircea Lucescu, koji je taman dva puta u nizu pokorio Tursku, najprije s Galatasarayom, a potom i Bešiktašom. Ahmetov je znao da je dobio kvalitetnog stručnjaka, ali da bi se zavladalo tuzemnim okvirima i krenulo u lov na zavidnu poziciju na nogometnoj karti Europe, trebalo je izabrati drugačiju, posebnu filozofiju. Napose što se igračkog kadra, a pokazat će se, i same igre tiče. Ukrajinci jednostavno nisu ulijevali povjerenje (ne rađa se svaki dan Ševčenko), a još manje Rumunji, Gruzijci, Litvanci, Kazahstanci kojih je bilo u kadru...

Ne rađa se svaki dan Ševa, ali zato bi se u Brazilu mogao roditi

Ahmetov odlučuje investirati u skautsku službu, a gotovo kompletan fokus bačen je na Južnu Ameriku ili preciznije, Brazil. Dotad se pogodilo s jednim (Brandao), pa zašto ne bi i s drugim Brazilcima? Lucescu ih je odmah po dolasku dobio petoricu. Elano, Jadson, Ivan, Matuzalem i Batista plaćeni su čak 30 milijuna eura. Plan je bio jasan, brazilski 'španeri' bit će zaduženi za kreaciju i golove, a domaći momci činit će defenzivni kostur. Uz dakako našeg Darija Srnu, u kojeg se Ahmetov 'zaljubio' na prvi pogled.

Lucescu je u samo tri mjeseca polovio konce i Šahtaru ekspresno donio povijesni plasman u Ligu prvaka. Premijerna kampanju među elitom ostat će zapamćena po trijumfu 2:0 nad Barcelonom, ali i ispadanju u grupi. Uslijedila je godina pauze (poraženi od Intera u play offu), pa novi povratak u LP. I novo ispadanje...

Dok bi neki ovdašnji gazde promijenili ne jednog, nego već minimalno tri trenera, Ahmetov je i dalje imao povjerenja u Lucescua. Darivajući mu neprestano novu dozu brazilske čarolije, u vidu Fernandinha i Leonarda za 9 milijuna eura (2005.), Luiza Adriana za 3 milijuna eura (2006.), te Williana i Ilsinha za 24 milijuna eura (2007.)...

Sutra čitajte drugi dio priče o Šahtaru u kojem govorimo o sjajnim transferima i uspjehu Ahmetove filozofije!

Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na Facebooku i Twitteru. Pratite GOL.hr putem iPhonea i ANDROID mobilnih uređaja.

Još brže do sportskih vijesti i prijenosa. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju

Nastavi čitati
divider