Govorio je Jelavić o svom rodnom mjestu i lokalnom klubu u kojem je počeo igrati nogomet, odrastanju u Hercegovini te mukotrpnom probijanju u seniorski nogomet.

''U prvom nastupu za moj lokalni klub zabio sam dva pogotka. Ne znam kako je točno izgledao bilo koji od njih. Očito, nije to bio loš početak za mene'', rekao je Jelavić prešavši potom na svog oca Filipa.

''Tata je bio moja inspiracija dok sam odrastao. Uvijek je bio uz mene: pomagao mi je kad mi je pomoć trebala, te me odlučio pustiti od kuće ponovno u pravom trenutku.''

''Došao me gledati proljetos u polufinalu FA Cupa protiv Liverpoola na Wembleyju, ali je zakasno. S prijateljima se spustio u London nekoliko minuta prije početka utakmice, te je svoje mjesto na stadionu zauzeo minutu prije no što sam zabio gol. Drugi su mi potom rekli da je to za njega bio iznimno emotivan trenutak'', kazao je novinaru centarfor naslutivši da mu je otac tom prilikom zaplakao od sreće.

Kad je škola u pitanju, Jelavić iskreno priznaje da nije bio odlikaš. Bio je, kaže, daleko od toga.

''U blizini mog sela nalazi se rijeka. Kao djeca smo na njezinim obalama provodili dane plivajući i skačući. Znao sam skakati i s 15 metara visine. Škola nije bila moje najomiljenije mjesto u selu.''

Svoje je obrazovanje mladi Jelavić stjecao, kaže sam, gledajući hrvatsku nogometnu reprezentaciju u njezinim najboljim izdanjima, 1996. na Europskome i 1998. na Svjetskom prvenstvu.

''Na Svjetskom prvenstvu Hrvatska je imala senzacionalnu momčad. Nevjerojatno je koliko je vrhunskih igrača igralo zajedno. Davor Šuker, jedan od najvećih sportaša u hrvatskoj povijesti, bio je najbolji strijelac turnira. Postao je tada moj heroj.''

''Uskoro sam, kao 16-godišnjak, za Gabelu igrao paralelno za U16 i U18 momčadi, ponekad i dvije utakmice dnevno. Nikad mi nije bilo dosta.''

''Potpisao sam za splitski Hajduk sa 17 godina. Srećom, nisam razvojno stagnirao kao mnogi drugi igrači u tim osjetljivim godinama. Nažalost, usporavale su me ozljede.''

Ipak je u tim godinama, ističe, naučio najveću nogometnu mudrost koju i dan-danas primjenjuje:

''Mazi loptu tako da bi ona mazila tebe!''

"Nogomet je strast koja Nikicu vodi kroz život, no izvan travnjaka svo će svoje vrijeme posvetiti obitelji: oženjen je svojom tinejdžerskom ljubavi Dajanom i ima dvije kćeri, Niku i Lanu, koje uživaju u mersisajdskom životu", navodi autor a Jelavić se nadovezuje:

''Nemam mnogo vremena na raspolaganju izvan nogometa tako da svaki slobodan trenutak provodim u krugu obitelji, sa suprugom i kćerima. Uživam se igrati s njima: to je moj hobi, najveća radost i sreća!''

''U Liverpoolu uživamo. Ne dolazim iz grada ali volim gradove. Liverpool je prekrasan grad i moja obitelj uživa ovdje.''

Kad su u pitanju bivši treneri, Jelavić je izdvojio neke od njih.

''Peter Pacult, moj trener u Rapidu, bio je žestok radnik. On me doveo na višu razinu. Potom me Walter Smith za velik novac doveo u Rangerse. Znao je što čini. Nakon njega Ally McCoist mi je dao dres s brojem devet, a to znači iznimno puno kad dođe od čovjeka koji je uvjerljivo najbolji strijelac u klupskoj povijesti.''

Suigrače iz Evertona je, otkrio je, prvi put upoznao na dan kad je potpisao ugovor s Evertonom, nakon njihove pobjede u derbiju protiv Manchester Cityja u siječnju.

''Da, bio je to moj prvi kontakt s igračima. Ušao sam u svlačionicu i primili su me uistinu toplo. Odmah sam vidio da su svi sjajni momci. Mi smo uistinu primjer one mušketirske, svi za jednog i jedan za sve!''