Kad čujete ovu priču sljedeći put, slobodno tom „pametnjakoviću“ začepite usta krajem veljače i početkom ožujka ljeta gospodnjega 2013. kada je Barcelona poražena od Milana i dva puta od Reala.

Poražena rezultatski i nadigrana u polju. Jedan moj prijatelj pitao me uoči prve utakmice polufinala kupa: „Kad Barcelona večeras pukne Reala, hoćete li staviti naslov 'Mourinho izgubio od pomoćnika Guardiolinog pomoćnika'? Nije ti loša fora frende, ali nikako da se dogodi...

>> Barcelona sprema revoluciju: Zbog Milana mijenjaju formaciju!?

Tema broj 1 u svijetu nogometa

Naravno da je trenutačno najeksploatiranija tema svjetskog nogometa eventualni krah „tiki-take“. Jesu li Messi i kompanjoni „otkucali“ svoje? Ne volim kada se daju jednoznačni DA ili NE odgovori – iako mnogo ljudi baš tome teži. U ovom je slučaju istina baš negdje u sredini.

Ne može se „sahraniti“ ekipu koja u najtežoj i najzahtjevnijoj europskoj ligi naslov prvaka zakapari nekoliko mjeseci prije kraja natjecanja. Ne može se otpisati momčad koja izaziva (straho)poštovanje gdje god istrči. I na kraju, ne može par izgubljenih utakmica trajno poništiti mjesece i godine Barcelonine dominacije.

Ali, da u Barceloni nema „vune i panike“ – e to nije istina. Houston (ili možda bolje New York, gdje se liječi Tito Vilanova), we have a problem. Serious one.

Tri negativne stvari pogodile Barcelonu

Tri negativne stvari su se poklopile u osjetljivom dijelu sezone. Tri stvari koje su Barceloni već uzele mogućnost osvajanja duple krune u Španjolskoj, a prijete i završetkom europske avanture.

Prva je bolest Tita Vilanove. Nakon šokantnog otkrića, prve procjene govorile su kako će Tito moći više-manje normalno voditi ekipu. No, to ipak nije slučaj. Očito, Jordi Roura ne može tako lako zapaliti kreativnu iskru u Barcinoj svlačionici niti točno pronaći kodove za upravljanje katalonskim svemirskim brodom. Tri poraza u četiri utakmice su debelo previše za klub takvih ambicija, a da stvar bude gora, događaju se u nokaut fazi Lige prvaka i u dva „El clasica“.

I što sad? Smijeniti Rouru i na njegovo mjesto dovesti „pravog“ trenera, zapravo znači smijeniti Tita Vilanovu. A „Mes que un club“ ne smjenjuje trenera dok je ovaj na kemoterapiji. To ruši Barcinu obiteljsku priču. Jedino da Vilanova sam abdicira, na način da uzme bolovanje najmanje do kraja sezone. A opet, koje ime dostojno Barcelonine klupe dovesti, a da pristane biti trener samo na par mjeseci? Ako ispadnu od Milana, možda nema svrhe ništa ni dirati...

Drugo je objektivna kriza Barcelonine igre. Koliko god to izravno ovisilo o protivniku, jasno je da je Barcelonina igra nešto sporija i nešto manje inventivna nego prije. Mali pad forme normalan je kad sezona traje toliko dugo, kada ima toliko utakmica i kada ste navijače razmazili pobjedama „u hendikepu“. Superheroji su umorni. Sve više pričaju sa sucima, sve više kukaju o nepravdi.

I oni koji su svih ovih posljednjih godina bili fascinirani Barceloninom igrom, opravdano je živciralo njihovo prenaglašeno padanje po terenu, teatralno valjanje nakon svakog starta, plačni i molećivi pogledi prema sucu. Detalj sa zadnjeg „el clasica“, duel Ramosa i Adriana i sporni, a nedosuđeni penal za goste... jasno je da nekakvog kontakta ima, kao što se i lijepo vidi da je napadač odlučio pošto-poto pasti, pa što god se zbilo... Kad stigne doba loših rezultata, nešto je manje gospodskih manira. I oni su samo ljudi.

Problem broj tri je ono što se olako etiketira kao „Barcelona je pročitana knjiga“. Za trenerske mačore od formata nije problem shvatiti principe kojima se destruira Barcelonina igra, čak ni pronaći protuigru. Ključno je imati momčad koja taj protuotrov može prezentirati na terenu. Koja ima tu fizičku i trkačku moć te mentalnu sposobnost držanja visokog stupnja koncentracije kroz cijelu utakmicu.

12. ožujka Barcin je 'dan D'

Real i Milan to su imali, Chelsea je lani uspio pokazati isto, uz golemi dodatak sreće. Real je pokazao i sposobnost ponavljanja istog, što je u velikoj mjeri naslonjeno na vrhunsku formu Cristiana Ronalda koji se, suprotno Barcinim top figurama diže dok oni padaju.

Kad Messi dođe u situaciju jedan-na-jedan, kao u subotu protiv Ramosa, onda se taktički okovi raspadaju jer Messi zabija osam ili devet od deset takvih situacija. No, priča se u svlačionici postavlja tako da se ta šansa niti ne dogodi. Bolje spriječiti nego liječiti, u punom smislu te poslovice.

Iz svega navedenog jasno je da je 12. ožujka 2013. Barcelonin „dan D“. Te će večeri ili pasti Milan ili će to biti definitivni početak kraja jedne od najvećih momčadi u povijesti nogometa. Do tada, neka ih nitko ne otpisuje.

Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na Facebooku i Twitteru. Pratite GOL.hr putem iPhonea i ANDROID mobilnih uređaja.