Iako je prošlo dva dana, zapanjenost nogometnog svijeta Allegrijevim sastavom ne jenjava. Što je zapravo i logično. Nitko još nije uspio na ovako uspješan način ograničiti sve one magične Barcine učinke zbog kojih je mnogi smatraju najboljom momčadi svih vremena. Jest, gubila je Barca i prije. Messi, Xavi, Iniesta i društvo već su se našli na rubu ispadanja, pa i okusili žuć takve vrste razočaranja.
Ali, ne na ovakav način.
>> GOL.hr na San Siru: Ovako izgleda kad Milan nokautira Barcu
Allegrijevih 4-3-3 uništili su Barcinu tika-taku. Kompaktna zadnja linija, genijalno uglazbljena s herojskim trojcem u sredini (Montolivo – Ambrosini - Muntari), te obrambeno požrtvovni i napadačko učinkoviti Boateng – Pazzini – El Shaarawy.
Imali smo priliku biti na dvoboju i svjedočiti kako se četa Rossonerra fantastično pretače u 4-4-1-1, s El Shaarawyjem i Boatengom kao bočnim veznima, a Muntarijem kao isturenim veznjakom koji baš u onom ključnom trenutku zazida neprelazan blok ispred Xavija.
Također smo tako imali priliku uvjeriti se u valjda jedinu manu aktualne Barcelone. Nedostatak dubine. Odnosno igrača koji će im to donijeti. Pas, pas, pas, pa opet pas. Tako Barca melje svoje protivnike. Ali kad se ta proigravanja svedu na obična dodavanja, onako, od jednog do drugog, bez odigravanja „na trećeg“ kao što je to Milan uspio, onda Blagurana izgleda bezidejno.
Kao lažna devetka, Fabregas je bio potpuno bezopasan. Otvarao je prostor iza svojih leđa onim tipičnim utrčavanjima iz drugog plana, ali to nitko nije znao iskoristiti. Barci je trebao jedan pravi napadač koji bi uz sebe vezao jednog, ako ne i obojicu Milanovih stopera, koji su bez takvog tipa opasnosti lagano mogli surađivati s Ambrosinijem i ostatkom bedema iz vezne linije. A takvog igrača Barcelona nema. Nema više Ibrahimovića i Henryja, Alexi Sanchez to sigurno nije. A talijani to očito znaju iskoristiti. Bilo da je riječ o tipičnoj talijanskoj momčadi (Milan), bilo da se radi o talijanskom strategu (Di Matteo i Chelseaju) ili internacionalnoj momčadi s Portugalcem na klupi (Inter i Mourinho).
Lani je na putu do svog velikog minhenskog trijumfa Chelsea bio taj koji je izbacio Barcelonu. Dramatično polufinale pripalo je momcima sa Stamford Bridgea, ali, prisjetite se samo - Blaugrana si je sama kriva. Ono što je Guardiolina momčad promašila, prvenstveno na Stamford Bridgeu, i što im je Petr Čech obranio, naprosto se moralo kazniti. Drogba na Stamford Bridgeu, Ramires i Torres u uzvratu to su i učinili.
Dvije godine ranije, Inter je bio taj koji je Messiju i društvu uskratio nadu u obranu naslova europskog prvaka. Nešto što još nikome nije uspjelo. Mourinho je, sjećamo se svi, izvukao maksimum iz svog Crno-plavog milanskog stroja. I zaslužio prolaz. Ali, i tu je sreća odigrala veliku ulogu.
U srijedu protiv Milana nije bilo tako. Rossoneri su do svojih 2 gola prednosti stigli sasvim, ali baš sasvim zasluženo. Barcelona nije kreirala niti jednu opasnu akciju. Vrijedni sjećanja tek su Puyolov pokušaj glavom nakon kornera, u finišu susreta, te nešto raniji Iniestin solo pokušaj koji je fijuknuo pored Abbiatijeve vratnice. Niti jedan, jedini opasan udarac u okvir Milanovog gola. Što je Gazzeto dello sport, onako malo podrugljivo, iskoristio kako bi Abbiatija ostavio NEOCIJENJENOG!!!
Jasno, nitko ne govori da je Barcelona već ispala. Ali, onakav Milan sigurno može do pogotka na Camp Nou (učinio je to i lani, Nocerino), a pitanje je može li takva, dubine lišena Barcelona onda postići četiri pogotka...
Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na Facebooku i Twitteru. Pratite GOL.hr putem iPhonea i ANDROID mobilnih uređaja.
