Sir Alex Ferguson je ogledni primjer, na klupi Uniteda je od gotovo pradavne 1986. U tu kategoriju spadaju i Francesco Totti, Javier Zanetti, do jučer su to bili i Raul i Del Piero. Jedan od njih svakako je i Arsene Wenger. No, koliko će još dugo Arsene biti u Arsenalu?
>> Pogledajte burnu svađu zlovoljnog Wengera s novinarima!
Fakti kažu da taj cijenjeni trener ima ugovor do ljeta 2014., dakle još jednu cijelu sezonu nakon ove. The Sun je objavio kako je prilično blizu potpisivanja novog ugovora od još dvije dodatne godine. Informaciju je sam Wenger na pressici prije Bayerna demantirao, i to na prilično nervozan i nabusit način. Pitanje eventualnog produžetka ugovora je zanimljivo, ali za navijače „Gunnersa“ zapravo je ključan smjer u kojem će se klub razvijati.
Hoće li predsjednik Peter Denis Hill-Wood uzeti Wengera i plaćati ga da i dalje bude ovakav Wenger kao do sada ili će Uprava i od sebe i od trenera tražiti promjenu dosadašnje politike koja bi Arsenala približila ponekom trofeju?
Posljednji naslov prije devet godina
Zadnji naslov u Premiershipu Arsenal je osvojio 2004. I to bez poraza. U 38 kola Topnici su pobijedili 26 puta, a preostalih dvanaest igrali bez pobjednika. Chelsea je, godinu prije Mourinhovog dolaska, bio drugi s 11 bodova manje, a Sir Alex je na trećoj poziciji bio „smrznut“ na -15 od Arsenala. Bila je to kruna plodnog Wengerovog razdoblja u Arsenalu jer tih su godina često osvajali pokale.
Tko bi rekao da je to i kraj? Dječak koji se rodio 2004. sada je veseo devetogodišnjak. Možda mu je tata, ako je navijač Arsenala, u euforiji dao ime Arsen? Tko bi rekao da to djetešce neće doživjeti više nijedan Arsenalov trofej u svom malom životu (osim FA cupa 2005. dok je mali Arsen još bio u pelenama i ne sjeća ga se).
Pojavio se uz podsmijeh
Arsene Wenger pojavio se u engleskom nogometu 1996. Dočekan je s nevjericom ciničnih engleskih medija (kada je objavljeno da je on novi manager Topnika, sutrašnji naslov u novinama: Arsene Who?), ali je zbog svog načina rada i inovacija koje je unio u konzervativni otočki nogomet, ekspresno pobrao simpatije.
Već 1998. je osvojio duplu krunu, čak i trostruku, ako računamo i Superkup. Bili su to dani kada smo se divili Henryju, a i površni nogometni fan znao je napamet nabrojati Arsenalovih „Famous Five“ iz obrane: Seaman – Dixon – Keown – Adams – Winterburn. Arsenal je igrao bez konkurencije tehnički najdotjeraniji nogomet na Otoku, čak i u Europi. Wengerov Arsenal uveo je „tiki-taku“ prije Barcelone, no kasnije je ta koncepcija u izvedbi Topnika degenerirala i pretvorila se u držanje lopte koje je samo sebi svrha, bez konkretnosti.
Nekako u to vrijeme, u nogometu se počeo vrtjeti još veći, zapravo bolesno veliki novac, i to je početak Arsenalovih muka. Klub to nije želio ili nije mogao pratiti, svejedno. Wengerova opsesija bila je pomaknuti se s malenog i trošnog Highburyja na luksuzni Emirates. Novac je trošen na stadion, što je također bilo prijeko potrebno, no Wenger je uvjerio svoje nadređene da će pametnom kupovinom mladih talenata moći za manji novac biti u engleskom i svjetskom vrhu. A nije uspio jer je to vjerojatno i nemoguće.
Navijačima dosadila uloga 'simpatičnog gubitnika'
I onda počinju godine frustracija koje traju i danas. Wenger kupuje sve mlađe igrače, a prodaje zvijezde prije nego što je njihov talent uspio pretočiti u rezultat. Treniranje Arsenala, u smislu vrhunskog rezultata, pretvorilo se u Sizifov posao. Wenger stalno slaže momčad budućnosti, projiciranog prvaka Engleske i Europe za pet godina, ali te godine nikada ne dođu jer mu se ključne komponente izgube negdje putem.
Kad si dugo bez trofeja, teško je zadržati zvijezde kao što je Van Persie, Fabregas ili Nasri, jer oni žele u sredinu koja nešto osvaja. A pogotovo ako i ne želiš trošiti golem novac, onda si dvostruko nemoćan. Čini se da je tugu tog začaranog kruga shvatio i manager, pa je zato na jučerašnjoj pressici bio tako zlovoljan, nervozan, otresit i grub.
Arsenal je, čisto nogometno gledano, mnogima simpatičan. Simpatičan po stilu igre, nesudjelovanju u ludom plesu transfer milijuna, klupskoj povijesti itd. Ipak, navijačima Arsenala dosadila je uloga „simpatičnog gubitnika“. I oni bi poneki trofej, pa ako je već Premiership nedostižan, teško se mire s ispadanjem od Blackburna u FA Cupu. Uz sve simpatije, i navijači Arsenala bi se nečem opipljivom radovali, i to prije nego mali Arsen dođe do punoljetnosti.
Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na Facebooku i Twitteru. Pratite GOL.hr putem iPhonea i ANDROID mobilnih uređaja.
