Košarkaški turnir Svjetskog prvenstva se približio svom kraju. Najstabilnije momčadi su ušle među četiri najveće košarkaške sile. Stabilnost i kontinuitet igre je ono što se u vrhunskom sportu najteže postiže. Treneri su ti koji svojom ustrajnošću i znanjem uspjevaju natjerati svoje momčadi na pobjede i kada nemaju svoj dan. Obrana je ta koja jedina u košarci može imati stalnost i ona je ta koja pravi razliku nevidljivu za navijače.
Tri vijesti o kojima se priča
>> Danko Cvjetićanin: Sreća prati najviše one koji više znaju
Tragične su izjave ljudi iz Saveza da su zadovoljni, a spustili su kriterije tako nisko da je teško očekivati da naši igrači budu spremni na nešto više
Turska melje sve pred sobom. Samopouzdanje, brza igra i raznovrsne obrane koje igraju formula su uspjeha. Kako će se nositi sa organiziranom igrom igrača Srbije čiji igrači igraju iznad svojih mogućnosti? Igrači Dude Ivkovića dobra su grupa s dobrom sinergijom, a premda su najmlađa momčad na prvenstvu igraju vrlo zrelo. Bit će to prava tekma.
Amerikanci također ruše sve pred sobom, prošli su Ruse lako, premda su u početku bili rezervirani. Okršaj velikih političkih protivnika i u sportu je tema dana. Rusi su se dobro nosili, ali Durant i društvo su pokazali da Ameri idu do kraja. Hoće li zaista tako biti? Litva je najveće iznenađenje ovdje. Predstava protiv najstarije momčadi, Argentine, bila je za pamćenje, ali i poruka za Amerikance. Ne pamtim da je itko ikada pomeo Argentinu kao Litvanci. Čuvanje Scole niskim krilnim igračem pa udvajanje u zoni šuta gdje Scola svojim okretnim i brzim šutom dominira, bio je ključ pobjede. Nakon Brazila istrošeni Argentinci nisu mogli više.
Vraćam se opet našim problemima. Misterij hrvatske košarke se nastavlja. Malo je ljudi koji probleme vide u nama samima. Savez je odgojio generaciju novinara i navijača, onih malobrojnih koji još uvijek vole taj sport, da su naše nedaće povezane sa (ne)srećom.
Tragične su izjave ljudi iz Saveza da su zadovoljni. Biti zadovoljan s osim, devetim, desetim i još nižim mjestima te javno govoriti o tome svrstava nas među one koji bi zaista trebali biti sretni sa prosječnim rezultatom: Kanadom, Njemačkom, Iranom, Tunisom te Novim Zelandom. Sve su to zemlje koje ne očekuju medalje poput naših ljudi iz Saveza. Spustili su kriterije tako nisko da je teško očekivati da naši igrači budu spremni na nešto više.
Znam da sam usamljen u svojim (zaista) dobronamjernim kritikama, ali sam siguran da iskrene izjave Ukića i još nekih igrača koji kažu da ne žele igrati za sedma mjesta ukazuju na potrebu za promjenom. Teško je očekivati odgovorno i samokritično ponašanje ljudi iz našeg Saveza kada ni sami nisu takvi.
Stručnost je odavno postala problem broj jedan u zemlji nekada vrhunske košarke. Još kada se tome pridoda nedostatak novaca, sustav prosječnih liga, prosječnog rada sa mladima, problem statusa i vrednovanja trenerske profesije te ono najgore - ravnodušje svih, teško je vidjeti svjetlo na kraju tunela.
