Iako je za naše rukometaše ostala još jedna utakmica na Svjetskom prvenstvu, ono je za njih praktički završeno. U subotu Hrvatska igra protiv Švedske za peto mjesto u rezultatski potpuno nevažnoj utakmici, a naši rukometaši moraju na dalek put iz Kölna u danski Herning.
Treba odmah reći kako je Hrvatska ispunila cilj koji su postavili čelnici Saveza, a to je mjesto u kvalifikacijskom turniru za Olimpijske igre koji će se igrati za više od godinu dana.
Reprezentacija nije ispraćena s velikim ambicijama i peto ili šesto mjesto većina bi prihvatila uoči puta u Njemačku. No uspjeli su rukometaši opet dignuti na noge svoje navijače koji se svakog siječnja mobiliziraju, ne samo iz redova klasične sportske publike nego i iz šireg sloja javnosti.
Kauboji su odigrali rezultatski perfektan prvi krug koji je zaključen sjajnom pobjedom protiv europskih prvaka Španjolaca u euforičnoj atmosferi minhenske Olimpijske dvorane. No dolazak u Köln bio je brutalno prizemljenje.
Sjajna obrana i problematičan napad
Prije početka prvenstva i oni koji nisu rukometni stručnjaci znali su kako se ova Hrvatska bazira na čvrstoj obrani. Ona je forte svih Červarovih ekipa i ona je našem izborniku donijela toliko uspjeha u ovom sportu.
Isto se tako znalo kako bi problem mogao biti napad na postavljenu obranu. Ozljedom Marka Mamića reprezentacija je ostala bez glavnog pucača s lijeve strane, a Ivan Slišković dugo je bio ozlijeđen.
Červar se nadao kako će napadačke probleme riješiti igranjem sa sedam igrača u polju, no nažalost samo jedna jedina utakmica bila je dovoljna da se takva taktika pokaže kobnom u borbi za polufinale.
Brazil kao ključna utakmica
Igra sedam na šest nije promašena taktika, koristili su je na ovom prvenstvu gotovo svi iako je mnogi rukometni stručnjaci osporavaju. No je li se baš morala toliko forsirati protiv slabije ekipe, čak i nakon što su Brazilci zabili prvih nekoliko pogodaka u praznu mrežu? Ne trebate biti veliki rukometni stručnjak da uočite tu veliku izborniku pogrešku koju ni danas ne možemo razumjeti.
Červar je bio najveći krivac u vjerojatno ključnoj utakmici na prvenstvu. U toj utakmici, za razliku od one druge presudne, ne možemo kriviti apsolutno nikoga drugoga. Uostalom, priznao je i sam Červar da nije uspio uvjeriti igrače u važnost tog susreta, a onda u izljevu bijesa zbog sudaca nakon Njemačke priznao da je zakazao protiv Brazila.
Grozno zvuči činjenica da je Hrvatska uz dobru obranu u toj utakmici primila čak osam pogodaka zbog lošeg napada 7 na 6. Nekada smo čvrstom obranom zabijali lake pogotke, sada smo slabim napadom primali golove.
Danski suci oštetili Hrvatsku, ali i poslužili kao alibi
A onda je došla Njemačka i onaj nesretni danski sudački par koji je jednom odlukom, a ne perfidnom krađom u cijeloj utakmici kako su pokušali prikazati iz našeg stožera, zapalio požar koji je naš izbornik dodatno polijevao benzinom.
Svi su vidjeli da su nas danski suci teško oštetili, priznali su to i oni na danskoj televiziji, ali šteta je učinjena. Nijemci su pogurnuti u polufinale, ali Hrvatska je u toj utakmici imala prilika za pobjedu. Domaćin nije igrao dobro, naša je obrana opet bila fantastična, ali problem je i dalje bio u napadu.
Nažalost, Lino Červar opet je zbog sudaca izgubio kontrolu. Viđali smo to i ranije, ali je u svojem obračunu s kritičarima pretjerao. Njegovu rukometnu stručnost, u nekim trenucima i genijalnost, nitko mu ne može poreći. Njegovi uspjesi govore sami za sebe, ali tako se jedan hrvatski izbornik ne smije ponašati.
Červar nikad nije dobro podnosio kritiku, to je uostalom i ljudski. Ali njegova prozivanja ''navijača u foteljama'', medija, sudaca, rukometnih čelnika i ostalih samoproglašenih neprijatelja nisu razina kakvu bi trebao imati izbornik jedne reprezentacije.
Ova reprezentacija može i hoće
Okrenimo se ljepšima stvarima koje smo vidjeli na ovom prvenstvu. Červarov dobro posložen obrambeni bedem i pokazivanje karaktera protiv Njemačke i Francuske i bez Luke Cindrića, uz Duvnjaka, našeg uvjerljivo najboljeg igrača, daje nam nadu da ova reprezentacija uskoro može opet u borbu za medalje, a to je, budimo iskreni, ipak ono što svi očekuju od hrvatskih rukometaša.
David Mandić na desnom krilu pokazao se kao velika nada za budućnost. Radi se o modernom rukometašu koji igra u oba smjera, što je u modernom rukometu jako važno. U Marinu Šipiću dobili smo pivota za dugi niz godina, a Jakov Vranković također se pokazao kao netko tko može odraditi zadatke i u obrani i u napadu.
Jesmo li konačno dobili vratara koji će lomiti velike utakmice svojim obranama? Nadamo se kako je u tridesetima Marin Šego postao onaj koji može iz godine u godinu držati formu.
Ostaje mala žal što na prvenstvu Červar nije dao priliku sjajnom pucaču Halilu Jaganjcu. Mladi rukometaš velika je nada na nama deficitarnoj poziciji lijevog vanjskog. On je morao biti na terenu, a ne na tribini, s koje ga je Červar usred turnira poslao kući kao prekobrojnog, dok je zvao naknadno igrače koje nije koristio u igri.
Što stoji u pozadini svega nije do kraja poznato, ali raznorazni obračuni mogu samo odmoći reprezentaciji.
Možda ćemo ga vidjeti za koji mjesec u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo. U travnju Hrvatska igra dvije utakmice protiv Srbije, prvo u gostima pa nekoliko dana kasnije na domaćem terenu. Zna se tko je favorit, ali i što te utakmice donose navijačima. Bit će to opet dani rukometa, rijetki izvan siječnja.
