Tenis
SPORTOVI
Tenis
Veliki Ivaniševićev uspjeh

Prošlo je 10 godina od kada je vrijeme stalo, a cijela Hrvatska bila u Wimbledonu

Prije točno 10 godina cijela Hrvatska je stala. Sva je pažnja bila usmjerena prema Wimbledonu i finalu između Gorana Ivaniševića i Patricka Raftera.

gol expired (Foto: DNEVNIK.hr)

Hrvatska je bogata zemlja. S ovom tvrdnjom sigurno se slažu svi oni koji su barem jednom obišli Lijepu našu i uživali u njenim prirodnim ljepotama. S ovom tvrdnjom slažu se i oni koji su upoznati s našom kulturnom baštinom, a bogatstvo Hrvatske može se manifestirati i sa svim resursima koje naša država ima, ali koje nažalost ne iskorištavamo u dovoljnoj mjeri. Vjerojatno bi se našlo još mnogo segmenata zbog kojih bi se Hrvatska mogla proglasiti bogatom zemljom, ali sportski uspjesi su ono zbog čega mnogi mogu zavidjeti našem bogatstvu.

Državu od oko 4,5 milijuna stanovnika sportaši su u ovih 20 godina nebrojeno puta učinili bogatom. Neponovljivi niz Janice Kostelić na OI u Salt Lake Cityju, treće mjesto hrvatskih nogometaša na SP u Francuskoj, zlatne olimpijske i svjetske medalje rukometaša, veliko finale košarkaša na OI u Barceloni, Roland Garros Ive Majoli, svi uspjesi Blanke Vlašić, razne vaterpolske medalje, plivači, veslači, gimnastičari… Uistinu su se u ova dva desetljeća događali brojni sportski uspjesi, ali jedna je priča potpuno neponovljiva. Goranovo osvajanje Wimbledona.

Tri puta smo zajedno sa splitskim genijalcem prolazili kalvariju gubitka u finalu najvećeg teniskog turnira na svijetu. Posljednji put, nakon poraza od Petea Samprasa 1998. godine i njegov i naš svijet gotovo da se srušio. Ivaniševićev izraz lica na tiskovnoj konferenciji te godine je bio potpuno deprimirajući, a tri godine nakon toga Ivanišević se nalazio daleko od teniskog vrha. Organizatori u All England Clubu na ime starih zasluga dali su mu pozivnicu, a Splićanin je u turnir krenuo kao 125. igrač svijeta. Mnogi su smatrali kako je ta godina rezervirana za častan oproštaj od jedne blistave karijere koja bi ipak bila upamćena po tome što je završena bez onog najvećeg trenutka – podizanja Wimbledonskog trofeja.

A onda je krenula serija. Švedski kvalifikant Fredrik Jonsson u prvom kolu (6-4, 6-4, 6-4), Umaški heroj Carlos Moya u drugom (6-7, 6-3, 6-4, 6-4), Andy Roddick u trećem (7-6, 7-5, 3-6, 6-3), Greg Rusedski u četvrtom (7-5, 6-4, 6-4). Kada je u četvrtfinalu pao i legendarni Rus Marat Safin (7-6, 7-5, 3-6, 7-6), tada 4. tenisač svijeta, sve se više počelo pričati o konačnoj nagradi. Sam Safin je Goranu poručio kako 'će se naljutiti ako sada ne osvoji Wimbledon', a uslijedilo je nevjerojatno polufinale s Timom Henmanom. Tri dana trilera, horora, komedije ili bilo kojeg žanra ne bi moglo zamijeniti ono što se događalo u tom meču. Henman se borio s prekidanjem tradicije britanskih loših rezultata, a Ivanišević sa svim onim malim Goranima koji su mu se motali po glavi. Na kraju je ipak 'pravi' Goran ušutao sve one druge i s 7-5, 6-7, 0-6, 7-6, 6-3 otišao u finale, prvo finale Wimbledona koje se, zbog kiše, igralo u ponedjeljak.

I baš ta činjenica da se finale igralo u ponedjeljak dalo je dodatnu draž cijeloj priči. Na tribinama nije bilo toliko 'šminkera', na tribinama su bili fanatici. Jedni čekaju da Goran napravi nemoguće, a drugi da se Patrick Rafter upiše na listu pobjednika ovog turnira. Svaki poen je bio burno pozdravljen, u svakom poenu bilo je jako puno emocija, svaki poen je izgledao kao cijeli meč. Na kraju, nakon više o tri sata Rafter je jednu lopticu poslao u mrežu. 6–3, 3–6, 6–3, 2–6, 9–7. Goran je pao na englesku travu, kamera je pokazala njegovog oca Srđana zagrljenog s Nikolom Pilićem. Svi su plakali, plakala je cijela Hrvatska jer je Goran napokon uspio.

U isto vrijeme državu je potresala jedna od najvećih političkih kriza do tada. Tadašnji premijer Ivica Račan objavio je kako će Sabor za nekoliko dana glasati o (ne)povjerenju Vladi jer je HSLS narušio koaliciju. No, to u tom trenutku nikoga nije zanimalo. Cijela Hrvatska je bila u Wimbledonu, proživljavala s Ivaniševićem sve one godine u kojima nas je tjerao u očaj. Čovjek je to koji je vjerojatno izgubio na sve načine na koje je moguće izgubiti u tenisu. Čovjek je to koji je svoje praznovjerje prenio na sve druge pa je s pravom jedan kolumnist u to vrijeme napisao kako je Ivanišević od katoličke države stvorio državu praznovjernika. Čovjek je to koji nam je priuštio dosta toga, a prije točno 10 godina slavlje je moglo početi.

Slavilo se gdje god je postojao barem jedan Hrvat. Slavilo se i gdje nije bilo Hrvata jer su Ivaniševićev uspjeh proslavili svi sportski zaljubljenici. Jer, ono što se dogodilo prije 10 godina je scenarij kakvog se ne bi posramio Hollywood. Čovjek na rubu karijere, s pozivnicom u ruci ostvaruje nešto što je godinama bezuspješno pokušavao napraviti. I u tom trenutku Goran pokazuje veličinu sjećajući se Dražena Petrovića, svojeg sportskog idola u čijem dresu dolazi na splitsku rivu pred tisuće oduševljenih navijača. Striptiz, skok u more, pjesma "Ja sam genije“… To može samo Goran Ivanišević.

Nastavi čitati