Tenis
SPORTOVI
Tenis
Junak nacije

10 godina kasnije: 'Cijela Hrvatska je odahnula kad sam osvojio Wimbledon'

Prije 10 godina Goran Ivanišević osvojio je Wimbledon, a sada se za Dnevnik NOVE Tv prisjetio tih dana...

gol expired (Foto: DNEVNIK.hr)

>> Prošlo je 10 godina od kada je vrijeme stalo, a cijela Hrvatska bila u Wimbledonu

Sad sam bio u Londonu. Ljudi mi dolaze i prisjećaju se nekih detalja i govore kako sam im promijenio život. Ja se nekih detalja ne sjećam i ne znam kako sam njima promijenio život, ali znam da se meni promijenio. A to što je prošlo 10 godina nema neke veze koliko je prošlo – kad si pobjednik Wimbledona jedan put, tvoje ime uvijek stoji zapisano i nikada ga nitko neće izbrisati. Ogromna je razlika osvojiti Wimbledon i biti drugi – nitko se ne sjeća drugoplasiranih iako je i to veliki uspjeh.

Uhvatiš li se ponekad u razmišljanju što bi bilo da nisi osvojio Wimbledon ni iz tog četvrtog pokušaja?

Ponekad. Ali odmah prestanem razmišljati jer ne želim ni zamisliti gdje bi me to odvelo. Bilo bi to jedno veliko razočarenje, jedna velika rupa u karijeri koja je, po meni, bila uspješna. Neki kažu da sam trebao u karijeri učiniti više, ali biti drugi iza Petea Samprasa u generaciji koja je stvarno bila jaka je po meni veliki uspjeh. Ipak, osvajanje Wimbledona je kruna moje karijere.

Što se zapravo dogodilo u ta dva magična tjedna?

Teško je i opisati što se tu dogodilo. Ne samo da sam dobio wild card nego sam i promijenio rekete pet dana prije Wimbledona, a inače treba 2-3 mjeseca da se čovjek na nove rekete navikne. No, čim sam ušao prvi dan u Wimbledon osjetio sam da mogu napraviti nešto veliko. Nakon što sam pobijedio Roddicka, osjetio sam da mogu puno, ali sam šutio jer se nisam želio dovesti u situaciju da govore o meni 'vidi ga, došao je kao 125. igrač a govori o naslovu'. Nitko nije vjerovao u mene ni od komentatora, tek je Pat Cash upozoravao na mene kada sam ušao u drugi tjedan.

Ni sponzori nisu vjerovali. Imao si dvije majice i tri reketa za cijeli Wimbledon.

U stvari, imao sam tri majice i jednu sam bacio iza ne znam kojeg meča. Nakon što sam pobijedio Safina krenuo sam skinuti majicu, ali sam se sjetio da su mi ostale još samo dvije majice i zaustavio se. Kasnije mi je sponzor poslao punu torbu majica, ali nije to imalo nikakvog značenja. One dvije majice su bile tu od početke i one su bile dvije sretne majice i one su se prale nakon svakog meča. Bolje je bilo igrati u tim majicama nego izazivati sreću.

Kada smo već kod tvojih sretnih majica, poznato je da si ti kroz cijelu karijeru bio dosta praznovjeran, a sve je kulminiralo upravo u tom Wimbledonu. Možeš li se sjetiti svega?

Budio sam se u isto vrijeme, pakiranje torbe na isti način, parkiranje na isto mjesto, Teletubbiesi, isti pisoar, isti tuš, razmišljanje koju crtu trebam ugaziti, a koju ne smijem… Kada sam napokon došao na teren ja sam bio potpuno opušten jer sam sve to napravio i jedva čekao da sve završi. Da nisam napravio neku od tih stvari vjerojatno bi izgubio jer bih cijelo vrijeme razmišljao o tome. Bolje sve to obavit nego razmišljati o tome.

Posebna priča je pisoar.

U svlačionici u kojoj sam bio prije finala ima sedam pisoara i samo je jedan bio zauzet i to onaj 'moj'. Čovjek je obavljao što je imao obaviti, a ja sam se nešto kao razgibavao i čekao da on završi. Onda sam došao na pisoar, čovjek me malo čudno pogledao, ali ja sam obavio što sam imao na koji sam to htio napraviti.

Hrvatska je imala dosta uspjeha u sportu, ali s tvojim su se Hrvati nekako najviše positovjetili. Zbog čega misliš da je tako?

Počeo sam igrati u vrijeme kada je nažalost u Hrvatskoj počeo rat. Ja sam tada želio da igram što više mečeva, da igram za Hrvatsku, da se sve češće spominje ime Hrvatske. Ljudi su sve to pratili i valjda jedva čekali da počnem igrati za sebe, čekali da se sve i meni vrati. To je pojedinačni sport i lakše se poistovjetiti s pojedinačnim sportašem. T finale je cijela Hrvatska gledala, a na doček su došli svi koji su mogli doći. Cijela Hrvatska je odahnula kada sam ja osvojio Wimbledon.

Gledaš li ponekad to finale?

Teško mi ga je gledati, ali gledam. Lijepo se sjećati tih trenutaka. Ne govorim da je teniski to bilo najbolje finale, ali po napetosti i zanimljivosti je sigurno jedan od najboljih.

Posebno emotivno je bilo na kraju kada si naslov posvetio Draženu Petroviću.

Dražen je bio moj prijatelj i kada se ona tragedija dogodila, 1993. godine sam igrao za njega, ali tada sam igrao katastrofalno. Svejedno, obećao sam da ću svoj prvi Wimbledon ako ga osvojim posvetiti ga njemu. Još sam prije odlaska u London dobio magazin Košarka u kojem je bio njegov potez kojeg sam zalijepio u kuću u kojem smo boravili dva tjedna i kada sam podigao pehar sjetio sam se njega. Mislim da je i on bio ponosan na mene 2001. ako me gledao.

Goran Ivanišević je u razgovoru za Dnevnik NOVE TV pričao i o drugim aspektima svog života, a cijeli intervju pogledajte u video prilozima.

Nastavi čitati