Od nekoć moćnog Elfa i Njemačke ostali su samo dugmići. Treće Svjetsko prvenstvo zaredom debakl, a prije toga 60 godina nikad ispod četvrtfinala; četiri puta prvaci, osam finala, 13 polufinala; četiri srebra, četiri bronce...
Tri vijesti o kojima se priča
Kako stvari stoje, još malo i bit će kao Talijani. Ne znam ima li Havertz još nešto reći Linekeru na procjeni da su nikad lošiji, možda je zaboravio nešto, ima još šansu nadopuniti se...
"Nogomet je jednostavna igra u kojoj 22 igrača trče za loptom 90 minuta, a na kraju uvijek pobijede Nijemci."
I to je negda Lineker rekao i tada zacijelo nije mogao ni pomisliti na što će Njemačka spasti. Prije nekoliko mjeseci Karl-Heinz Rummenigge izjavio je što je izjavio za Newcastleovu kupovinu Nicka Woltemadea.
Klasa koja se ne može usporediti
Možda nije baš primjerena izjava, ali ne može mu se puno zamjeriti. Druga su vremena, znamo tu priču, ali kad se sjetite kakav je igrač bio Kalle, mora da mu pozlije kada vidi za kakve se igrače rasipaju silni milijuni. Woltemade i slični ne da ne mogu s njim stati u istu rečenicu, nego na isti planet.
Njemačka je bila to što je bila zato što je imala igračine poput njega, Matthäusa, Brehmea, Klinsmanna, Lahma ili Kroosa, da se ne vraćamo u dalju povijest i ne nabrajamo jer bismo ispunili cijelu bilježnicu. Te postave znate kada vas probude u četiri ujutro.
Njemačka je desetljećima mogla u svakom trenutku sastaviti tri reprezentacije koje bi se tukle za zlato ili barem medalje, a sada jedva da može jednu solidnu momčad.
Rijetko koji igrač iz današnje postave ušao bi u širi krug reprezentativaca i to uopće nije pretjerivanje. Pogledajte roster sa SP-a 1990. i ako znate nešto o nogometu, možete se samo smrznuti. Tko bi od ovih danas tu mogao ući, možda tek jedan ili dva.
Pad kvalitete i mit o talentima
Stara Njemačka ostvarivala je sve te rezultate u nizovima samo iz jednog prozaičnog razloga – imala je top kvalitetu, svjetske klase. Sada nije ni blizu toga. Kao što ni njemački automobili nisu što su bili, nisu ni nogometaši. Te priče o mladim talentima trubljenje je bez opipljivih argumenata. Ide im to otprilike kao i nadmetanje s kineskom industrijom.
Rezultati sve govore, rezultat je jedino objektivno mjerilo, početak i kraj svake priče. Ako ste doista kvalitetni, može se dogoditi jedan kiks, ali ne može svaki put i u nizovima. Nisu u pitanju samo svjetska prvenstva, nije pretjerano bolje bilo ni na europskim prvenstvima.
Nadu jest ponudio zadnji Euro, izgledalo je kao da bi mogli nadoći, no očito ništa od toga. Bio je to samo bljesak na domaćem terenu; kada izađu iz Njemačke, nema ih nigdje, a sljedeći veliki turnir tko zna kada će dobiti.
Razgovor za hotelskim šankom u Torontu
Utakmicu s Paragvajem gledali smo u Torontu za hotelskim šankom. Nitko se nije pretjerano iznenadio što je Njemačka ispala. I to nešto govori. Bilo je nekoliko ljudi, što Hrvata, a što stranaca i Nijemaca, koji su stigli upravo iz Njemačke. Potegla se priča o njemačkom ponosu, automobilskom divu iz Stuttgarta i njegovim recentnim problemima.
Opća je konstatacija bila da Njemačka tone na gotovo svim poljima, negdje brže, negdje sporije, ali na putu je prema dolje, pa ne treba čuditi što nogomet ide pod ruku s recentnim društvenim zbivanjima.
"I vlakovi im kasne skoro kao u Hrvatskoj", našalio se jedan od sugovornika.
Slična je priča i s Italijom, ekonomsko-društvena kriza, slučajno ili ne, koincidira s potonućem nogometa. Naravno, naći ćete i suprotne primjere, Hrvatska je jedan od njih. Argentina također.
Da je po ekonomiji i infrastrukturi, Vatreni i Albiceleste nikad se ne bi ni plasirali na SP, a kamoli da bi radili svjetske rezultate. Neki će reći da su Hrvati i Argentinci navikli na svakojake krize, i ekonomske i društvene, pa da im se lakše prilagoditi nego Talijanima i posebno Nijemcima.
Kraj njemačke velesile
Čini mi se da tu nema neke formule, a ni lakih objašnjenja. Koliko argumenata za, toliko i protiv. Tipično za nogomet. Što god bio razlog, činjenica je da se Italija treći put zaredom nije plasirala na SP i da pravog igrača ne može naći ni na posteru, a da Njemačka već treći put zaredom doživljava debakl na SP-u. I tu nema slučajnosti jer se takve stvari ne događaju slučajno.
Njemačka vjerojatno neće potonuti tako duboko kao Italija, koja je zaorala ispod dna i guši se u mulju ispodprosječnosti; Nijemci ipak imaju bolje igrače i perspektivu, ali sve je to tanko za najveće rezultate i nedostojno velikih prethodnika.
Talijani su se već navikli, a s obzirom na opće raspoloženje javnosti u domovini i kako je Elf ispraćen na Mundijal, praktički bez ikakvih očekivanja, čini se da i Nijemci shvaćaju kako više nisu svjetska velesila, pa čak ni sila. Zato i nema prevelikog razočaranja. Vjerojatno ih puno više brine što ekonomska slika počinje opasno sličiti na nogometnu.
