Hrvatska je 11. srpnja 1998. pobjedom protiv Nizozemske osvojila brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Dugo se činilo da će teško neka momčad Hrvatske ponoviti takav uspjeh, ali onda je, na isti datum 20 godina kasnije, generacija Luke Modrića nadmašila originalne Vatrene.
Tri vijesti o kojima se priča
U polufinalu u Moskvi sučelile su se Hrvatska i Engleska, dvije momčadi koje su rijetki vidjeli tamo uoči početka turnira.
Poslovično pretjerano samouvjereni Englezi za Rusiju su se pripremili u drugačijem tonu nego inače. Ispraćeni bez posebne pompe, ostali su ponizni, kako bi rekao naš izbornik Dalić, i fokusirali su se na rad i pripreme u tišini.
Pomlađena generacija preskočila je sve prepreke i izborila prvo englesko polufinale nakon 1990. godine, usput izazvavši euforiju u domovini koja je, za razliku od početka turnira, sada počela ozbiljno računati na naslov prvaka, kolektivno pjevušeći „It's coming home“.
Jedva protiv Nigerije, pa gas do finala nakon gaženja Argentine
Hrvatska također nije bila ispraćena u Rusiju uz posebnu euforiju. Neki su eminentni stručnjaci čak Vatrenima prognozirali i ispadanje u skupini. Zlatko Dalić tada je tek u nekoliko utakmica vodio Vatrene, stigavši kao „vatrogasac“ potkraj kvalifikacija. Bilo je raznih previranja iza scene, kao i unutar momčadi, a početna pobjeda protiv Nigerije nije bila naročito uvjerljiva.
No, onda se dogodio klik i krenuo je vatreni stroj. Messijeva Argentina pala je s 3:0, euforija je dosegla neslućene razine, a momčad se napunila samopouzdanjem koje neće popustiti do kraja turnira.
Island je bio gotovo rutinska zadaća za promiješani hrvatski sastav. Danska i Rusija pokazale su se dostojnim i čvrstim protivnicima; Hrvatska je obje prepreke prošla preko jedanaesteraca, pokazavši čvrst karakter i odlučnost da na ovom turniru ode daleko.
A onda je došao taj dan i okršaj protiv Engleske. Gordi Albion brzo je poveo slobodnim udarcem Kierana Trippiera. Na krilima ranog vodstva Englezi su u početku bili bolji protivnik, ali, srećom, vodstvo nisu uspjeli povećati.
Englezi su već vidjeli finale, ali hrvatski karakter još jednom je pobijedio
Kako je vrijeme odmicalo, voda se polako okretala na hrvatski mlin. Prekaljeni i borbeni hrvatski majstori, predvođeni te godine i službeno najvećim majstorom svijeta – Lukom Modrićem, polako su sabijali Engleze u njihov kut.
Englezi, čija je momčad glasila za modernu, onu koja teži lijepom nogometu i igri na posjed, sve se više okretala tradiciji svojih predaka te je dugim loptama na Harryja Kanea pokušavala razbiti hrvatski pritisak.
Englesku obranu prvi je u 68. minuti probio leteći Ivan Perišić, koji je u stilu majstora borilačkih vještina jedan Vrsaljkov centaršut proslijedio u mrežu. Bio je to posljednji gol u prvih 90 minuta te se otišlo u produžetke.
A tamo je show ukrao Mario Mandžukić. Iskusni hrvatski napadač, stari lisac u šesnaestercu, iskoristio je neopreznost engleskih stopera, uvukao im se iza leđa i probio Jordana Pickforda. Vatreni su divlje proslavili gol, kao i milijuni Hrvata koji su napeto pratili utakmicu. Engleska se više nije mogla vratiti i Hrvatska je izborila finale!
Tamo je Francuska nadmašila Hrvatsku kao i 20 godina ranije u polufinalu, ali Hrvatska je osvojila srca cijelog svijeta, a narod bacila u kolektivni trans najvećim uspjehom u svojoj kratkoj, ali bogatoj povijesti. Spektakularan doček u Zagrebu, čije su ulice bile krcate do čepa, pokazao je koliko su Hrvatskoj značili trenuci sreće koje su im Vatreni donijeli nezaboravnog ljeta 2018.
