''Dobar dan, učenici.''

Ušetao je u razred gledajući u pod. Koračao je kroz red drvenih stolova i okrenuo se na petama. Modroplavim očima obuhvatio je špalir likova koje će podučavati idućih nekoliko mjeseci. Dnevnik je bacio na klupu pa prošetao lijevo-desno pored ploče. Zastao je, ispravio ramena i napućio usnice koje su krivudale u blagi smiješak. Sjajno mu je stajala bež vesta. Nekada, njihovih godina, nije se skidao iz izlizanog trapera.

Cool Hand Luke vrlo je dobro znao kako rovariti protiv sistema. Nitko ga nije mogao iznenaditi. One nepopravljive, kao i one posebne, slali su njemu.

''Ono što ovdje imamo je neuspjeh u pokušaju komuniciranja'', mantra koja je njega pratila u mladim danima.

''Dame i gospodo, ja sam vaš razrednik i danas biramo predsjednika razreda.''

Puno je puta to prolazio i već je u prvim sekundama nekima vidio u očima da su se rezervirali za tu ulogu. Njega takve stvari nisu zanimale ni kada je bio u naponu snage poput društva ispred njega. Pogotovo od onog dana kada je pojeo tih 50 tvrdo kuhanih jaja u sat vremena. Po svim zakonima utrobe nemoguće, ali uspio je.

Jer je to bio ''lijep i okrugao broj'', a on se dokazao. Samom sebi.

''No prvo ćete mi se predstaviti.''

Razred sportskih Avengersa...

U prvim redovima sjedio je japanski došljak kojem su već nadjenuli nadimak. Sushi. Sushi je bio punim imenom i prezimenom Shaun Fujimoto. Tog prokletog ljetnog dana 1976. na Olimpijskim igrama u Montrealu, na zagrijavanju, puklo mu je koljeno. No nastupio je na svim mogućim spravama i letio na ručama negdje onkraj svemira, Marsa, Sunčeva sustava i dočekao se na strunjaču s momčadskim zlatom oko vrata. Njegov kompanjon bio je Felix Baumgartner. Ludi Felix skakao je iz svemira. I sam priznaje: ''Onesvijestio sam se i probudio negdje blizu zemlje.'' Nikada to više nije pokušao. Ni on ni itko drugi.

Do njih je sjedio šutljivi i simpatično mutavi dvojac. Nicolas Mahut i John Isner. Njih dvojica jednom su odgodili sve obveze svijeta i igrali tenis satima. Kada su iznemogli, prebacivali su lopticu očima. Svi su završili na infuziji gledajući ih, osim njih dvojice. Jedan je pobijedio. Ni dan-danas ne znaju koji, jer su bili u nekom bunilu i limbu. Njih su dvojica u ovom razredu bili kao opatice na koncertu Prodigyja. ''Dobri dečki koji su slali sve pare kevi.''

Iza njih su sjedili Igor Musa i, pazite sad, je**ni Michael Jordan! Pitate se što Igor i Michael rade skupa? Osim što su gađali papirnatim avionima Nicolasa i Johna, imali su sposobnost igranja utakmica s visokim temperaturama. Michael je to radio redovito, čak i u finalima. Dok je Igor jednom sam, u dresu Slaven Belupa, s virozom od 40 celzijevaca i Max Fluom od 3000 miligrama u guzici sredio Hajduk u Koprivnici.

''Oh, evo Beavisa i Buttheada'', pomislio je razrednik prije nego što je pogledom preletio iduće učenike.
Izgledali su kao disfunkcionalni, asocijalno poremećeni dvojac koji se opušta uz američke televizijske drame/ljubiće koji idu na prvom programu u popodnevnim satima. Stariji je bio Nizozemac Wim Hof. Kod razrednika Lukea dospio je tako da je jednom uspio pet sati u bermudama sjediti kao dalaj-lama na minus 20 na nekom finskom jezeru, a nije se pretvorio u ledenu kraljicu. To je neki rekord. Ovaj do Wima, Butthead, je l', zvao se Alex Honnold. Alex se popeo na stijenu El Capitano, visoku kao tri ona tornja u New Yorku bez ičega. Konopca, mozga, ljepila. Zaista bez ičega. I to je rekord, također.
A onda... ''eto i njizi dva u tutama''.

Jedan je imao brkove i zvao se Don Frye, a drugi je bio šutljivi zgodni mulat. Zvao se Thiago Santos.
''Ono što ovdje imamo je neuspjeh u pokušaju komuniciranja'', rečenica koja se motala razredniku Lukeu u glavi kada je zastao na ovom dvojcu. Oh, kako dobro zna s ovakvim bizonima.

Mladi Frye imao je lice posterboya za lanac mesnica. Jednom je imao MMA borbu s Kenom Shamrockom. U drugu rundu ušao je sa slomljenom nogom. Malo je namjestio, zažbukao kost i pobijedio. Poslali su ga nakon toga na razgovor psihijatru. Nakon razgovora psihijatru je trebao psihijatar. Toliko je upečatljiv. A svaki ligament koji vam može popucati u koljenu popucao je njegovu kolegi u školskoj klupi. Thiago je protiv zloglasnog Jona Jonesa odradio borbu bez koljena.

Ponekad na velikom odmoru, on i Sushi, jedu Zdenka sir, piju čokoladno mlijeko i svađaju se čije koljeno ima manje tetiva. Još nisu odlučili.

... i jedna mlada dama

''Tko ste vi, mlada damo?''

Dobri stari lukavi Luke pogledao je crvenokosu djevojku. Pomalo starmalog lica. Sramežljivih očiju, široka nosa i skrušeno skupljenih ruku. Sjedila je sama, jedina žena u tom društvu.
Zvala se Petra Majdič.

''Što vas dovodi u naš razred?'' otmjeno i gospodski njezinu je priču načeo razrednik Luke.
''Skijaško trčanje...'', procijedila je.

Brkovi gospodina Fryea razmnožili su se po cijelome licu. Ah, slatko. Svi su se okrenuli prema mladoj Petri. Na trenutak je i razrednik pomislio ''satovi solfeđa'' su kat ispod nas, možda je promašila prostoriju?

''...i Olimpijske igre u Vancouveru.''

....

Petrini roditelji bili su poljoprivrednici. Kao klinka često je radila u polju. Trčala zelenim dolinama i istovarivala sijeno s prikolice traktora sa bratom. Kada je navršila 12 godina, trčanje po brdima zamijenila je trčanjem na dvije tanke daske po istim brdima.

Na Zimskim olimpijskim igrama u Torinu 2006. medalja joj je pobjegla na jedan od najbizarnijih načina. Čovjek koji je uređivao stazu poskliznuo se pored vodeće grupe skijašica i pao direktno ispred Petre. Izgubila je kontakt s vodećima i šansu da u naponu snage dođe do olimpijske medalje. Vancouver je bio, prema njezinim riječima, posljednja prilika. Iza nje je bilo paklenih 12 sezona u kojima je godinama tavorila u prosječnosti. Od Torina stvari su se počele pokretati nabolje. Počela se penjati na pobjednička postolja i u raznim se izborima ''tukla'' s alpskom skijašicom Tinom Maze i plivačicom Sarom Isakovič oko titula najbolje slovenske sportašice.
''Dogodilo se to 17. veljače 2010. godine.''

''Can you be more specific?'' upitao je razrednik Luke.

Whistler Olympic Park smješten je u Callaghan Valleyju nedaleko od Vancouvera. Okružuje ga pet planina. A odmah iznad trkaće staze proteže se 2314 metara visoka Rainbow Mountain. Dugina planina.

Čak se i ludi Alex jednom pokušao popeti na ''Dugu'', ali ni on nije uspio. Michael ju je pokušao prebaciti loptom, ali ni on nije uspio. Sushi je pokušao napraviti ''premet'' preko nje, ali ni on nije uspio.

Četiri godine nakon velike nesreće - opet nesreća

Petra Majdič na suncem okupanu stazu u Callaghan Valleyju stigla je kao jedna od favoritkinja za olimpijsko zlato u sprintu. Utrci na 1400 metara. Njezina Slovenija čekala je individualnu olimpijsku medalju 16 godina. Imala je u tom trenutku 31 godinu i posljednje olimpijske igre u svom mentalnom sklopu i izraubanom tijelu.

U jutarnjim satima trajalo je zagrijavanje za četvrtfinalnu utrku, a staza u Callaghan Valleyju imala je nakon početne ravnine svoj ''Eau Rouge''. Zavoj kojije teško ukrotiti. I koji nije bio, kasnije će se pokazati, organizatori nisu dovoljno dobro zaštitili.

''Loše sam provjerio stazu, ona je krenula skijati daleko od linije i, nažalost, dogodilo se što se dogodilo'', priznat će kasnije Uroš Ponikvar, tehnički delegat staze.

Petra je izletjela sa staze i pala u jarak dubok četiri i pol metra s potokom i kamenjem.
''Sjećam se samo mraka i vrištanja od boli.''

Odnijeli su je sa staze na pretrage. Teško je disala i hvatala ju je nesvjestica. Iako se jedva okretala s boka na bok, liječnici začuđujuće nisu pronašli znakove fraktura. Osim pregleda staze, nova greška.
''Nisam više razmišljala o medalji. Samo se nisam željela predati. Barem pokušaj, govorila sam samoj sebi.''

Na vlastito inzistiranje stala je na skije i nastupila u četvrtfinalu.
''Udisati sam mogla, izdisati nikako... jedva. Svaki izdah bio je vrisak.''

Nemoguće je pretvorila u moguće

Svi uz stazu to su vrlo dobro vidjeli i čuli. Izborila je polufinale s 19. vremenom. U cilju se srušila. Ponovno su je odveli na ultrazvuk.
''Ako je nešto slomljeno, ne smijemo joj pustiti da proba'', govorio je njezinu treneru i psihologu liječnik reprezentacije Miloš Kapko.

Druge pretrage u istom danu pokazale su da je skijala sa pet slomljenih rebara. Pred njom je bila polufinalna utrka. Doktor Kapko rekao je Petri da bi trebala odustati od utrke.
''Ono što ovdje imamo je neuspjeh u pokušaju komuniciranja'', mantra je koja se Petri motala po glavi slušajući dijagnozu i rečenicu svog liječnika. Petra je poput razrednika Lukea znala rovariti protiv ''sistema'', ponekad i zdravog razuma.

Trener je, znajući da jedva može hodati, krenuo obrnutom psihologijom. Odnijeli su je na start, a on se počeo derati na nju kako sada ne smije odustati.
''Bila je to kocka. Njezin nastup bio je ogroman rizik za zdravlje, jedino sam joj volju i koncentraciju mogao potaknuti adrenalinom. Ni ona to nije očekivala od mene.''

Tijekom polufinalne utrke jedno rebro probilo joj je plućno krilo. Njezini krikovi u cilju probudili su Felixa Baumgartnera, koji je u nesvjestici padao prema zemlji. Sjetila se tada onog smotanog tipa koji je uređivao stazu tog maglovitog jutra u Torinu prije četiri godine. I svog nemoćnog pogleda dok je gledala kako joj odmiču Norvežanke Marit Bjorgen, Hilde Gjermundshaug Pedersen i Estonka Kristina Šmigun. Tada je Gospođa Sreća na Slovenki ugasila čik. Nimalo damski, nimalo fer. Usran osjećaj. Sve to vratilo joj se u Vancouveru, iako u tim trenucima tako nije izgledalo.

Petra Majdič finalnu je utrku izborila kao lucky loser. Četiri suparnice imale su bolje vrijeme od nje.
''Znala sam da su Marit Kowalczyk i Marit Bjorgen prebrze u tom trenutku za mene, ako ih lovim u ovakvom stanju, gotova sam. Mogla sam, u ono malo trenutaka pribranosti dok sam jedva disala, maštati o bronci. Željela sam barem probati.''

Bio je to bol koji je trajao duže od meča Mahuta i Isnera. Bol koji je trajao duže od bizarnih pothvata na hladnoći one bradate budaletine Wima Hofa. Bol prema kojem su Michaelove i Igorove utakmice izgledale kao kupanje u jacuzziju. Bol koji više nije imao veze s adrenalinom. Jer je trajala, sada već satima.

Mnogi će to, pa i Shaun Fujimoto, nazvati najvećim pothvatom u povijesti Olimpijskih igara. Ili barem tu negdje. Čak su se i dečki iz zadnje klupe složili. Don Frye i Thiago Santos slušali su tu priču uzbuđeno kao Šipro Guberina dok je virio kroz onu Bužu.

Baš poput te ''buže'', tolike su na početku tog prokleto dugog i bolnog dana bile šanse Petre Majdič da se domogne olimpijske medalje nakon pada u jarak.

Na start stigla u nesvjestici, u cilj ušla s broncom

Iako je bila u nesvjestici, Petru su ponovno odnijeli na start. Finalni start, svojih posljednjih igara. Trećih. Nakon njih će odvoziti još nekoliko utrka iduće sezone i oprostiti se. U njezinu tijelu nastao je pneumotoraks. Stanje koje uzrokuje djelomičan ili potpuni kolaps pluća.
Recimo da joj šanse nisu kotirale dobro.

Iznad ''Dugine planine'' zasjala je prekrasna duga. Zažmirila je, stavila ciglu na gas, začepila uši na ono što joj viču polomljena rebra i probušena pluća. Zbog onemoćalih nogu umalo je opet pala u jednom zavoju. No ovoga puta nema onog smotanog čovječuljka koji će pokvariti stvari. Ovo je njezin dan.

''Kada Chuck Norris ne može, Petra Majdič ustraje'', postala je krilatica slovenskih navijača koja će joj obilježiti život.
Idućih 1400 metara patnje sažela u 221 sekundu i 20 stotinki. Petra Majdič osvojila je najepskiju brončanu medalju u povijesti Zimskih olimpijskih igara. Po svim zakonima utrobe nemoguće. Ali uspjela je.

Nakon cilja odnijeli su je na operaciju, a nakon operacije, na njezino inzistiranje, odnijeli su je i na dodjelu medalja.

''Ovo nije bronca. Ovo je zlato s malenim dijamantima na njemu'', tako je Petra Majdič opisala svoju medalju.

Petra i klizačica Joannie Rochette, kojoj je preminuo otac za vrijeme igara, postale su prve dobitnice nagrade Terry Fox. Kao olimpijke koje su dirnule svijet svojom hrabrošću, ekstremnim sportskim postignućima i ljudskom notom.

Razrednik Luke, kojeg je briljantno portretirao Paul Newman, stajao je i gledao u tu nevjerojatnu djevojku pomalo starmala lica, sramežljivih očiju, široka nosa i skrušeno skupljenih ruku.

Šutnju je prekinuo brkati Frye, koji se ustao i zapljeskao. Nakon njega i ostatak razreda ''sportskih Avengersa'' ustao je kao na kakvom predizbornom skupu HDZ-a u Cisti Provo i minutu pljeskao bez prestanka.

Razrednik Luke u maniri Tomislava Karamarka rekao je...

''Imamo predsjednicu.''

A još nadahnutiji Frye poput Mire Kovača zaderao se:
''Good bless Slovenia!''
...

Prije dvadesetak dana vraćao sam se sa slovenske Pokljuke s našim sjajnim paraolimpijcem Tonijem Bošnjakovićem.

Na radiju je treštalo ''Se spominte tega? Pred desimi let... Petra Majdič je storilaaaaa nemogočeeee!!!''

Slovenci su se prisjetili kako je prošlo deset godina od tog nevjerojatnog pothvata. Pitao sam Tonija:

''Znaš li ti tko je Petra Majdič?''

Prokljuvio je glavu i pogledao me ko ona dvojica iz zadnje klupe razrednika Lukea. Oči radoznale ko diskokugle.

''Nemam pojma, buraz.''

''To ti je žena koja je pobijedila Chucka Norrisa....''

''Hahaha ne seri, to je nemoguće!''

O tom potom.