"Bok, ja sam Matija Sloup, hrvatski paraolimpijac!"
Rođen je s genetskom bolesti, zbog čega je visok tek metar i dvadeset. Prošao je 16 operacija, prvu još kao dječak u trećem razredu osnovne škole...
"To je bila prekretnica, ili ću ići na operaciju/korekciju nogu, pošto su mi bile jako deformirane, ili ću ostati do kraja života u invalidskim kolicima. I sva sreća moji roditelji su bili pametni, poslali mu na operaciju kod doktora Antičevića i on je zapravo napravio osobu od mene kakva sam danas."
"Ne dam se, guram."
I dogurao je, do svoje 25. godine, do statusa vrhunskog sportaša, kao bacač kugle i diska.
"Ovaj sport mi je zaista puno pomogao kroz život, sazrio sam uz njega. To mi je prvenstveno veliki uspjeh, a sad ove medalje koje će doći - to je samo bonus."
Posljednja utrka velikog Nizozemca: Tko slavi u ovoj borbi - ide prema vrhu kraljevske kategorije
A medalja je već bilo - seniorsko europsko zlato i svjetska bronca u bacanju kugle, koja mu je i donijela plasman na Paraolimpijske igre u Tokiju. Prošlogodišnje otkazivanje Igara i razdoblje pandemije iskoristio je na najbolji način.
"Upoznao sam novog trenera gospodina Brdovčaka i gospodina kondicijskog trenera Markića. Zaista su mi velika motivacija. Jači sam nego ikad, i u glavi, i psihički, i fizički, i sve..."
"Motiv mi je pobijediti na tim igrama, zaista dugo se pripremam za to natjecanja i tu medalju. Mislim da sam spremniji nego ikad."
Put prema uspjehu nerijetko je popločen malim neuspjesima. Tako je i Matija gradio pobjednički gard.
"Evo na primjer u Londonu 2017. sam na Svjetskom prvenstvu izgubio za jedan centimetar broncu. Pa to je kao da ti se sruši cijeli svijet, želiš propasti u rupu. Rekao sam: 'To mi se desilo sad i više se neće ponoviti'. Više si takve stvari ne dopuštam."
Kaže da mu je bacanje diska još draže, uostalom višestruki je svjetski rekorder. Šteta da ta disciplina trenutačno nije zastupljena na Paraolimpijskim igrama.
"Bolje mi leži, lakši je, mislim kugla ima četiri kile, disk ima kilu, nemamo o čemu pričati..."
No problema s kilažom Matija uopće nema kada su utezi u pitanju. Za razliku od nas...
Malo je nedostajalo da završi u svijetu fitnesa, jer u paraatletiku je ušao slučajno, na nagovor prijatelja...
"Ja nisam imao pojma što je to zapravo, paraatletika s kojom se bavim. Nije me se na prvu baš dojmilo, da budem iskren, jer zanima me ovaj fitnes svijet. Ali pošto sam obećao, došao sam sljedeći dan, primio kuglu u ruku i to je bila ljubav na prvi pogled."
Član je Odiseja iz Kutine, atletskog kluba osoba s invaliditetom...
"Ekipa je za pet!"
Isplivala osam godina stara snimka sparinga Filipa Hrgovića i Deontaya Wildera
"Evo s njima sam već nekih šest godina u ovom klubu, jako sam zahvalan na toj prilici. Imamo idealne uvjete po zimi, imamo dvoranu u kojoj možemo bacati, imamo visinu što se tiče kugla/diska, odlično. Imamo odmah tu teretanu našu, idealni uvjeti za zimu, ali i ljeto - imamo stadion vani."
Zahvalan je i Hrvatskog paraolimpijskom odboru...
"Bez njih ne bi bio ovdje gdje sam sad. Pomažu mi u svim trenažnim segmentima, od priprema, natjecanja, vitaminizacije, fizioterapije..."
A veliku podršku ima i u svojoj Kutini. Najveću ipak od djevojke, brata i posebno roditelja...
"Roditelji su mi, i brat, od malih nogu najveća potpora i podrška. Bez njih, znate i sami, roditelji su tu uvijek za vas, kad god je neki problem uvijek tražite savjet..."
Sigurni smo da će imati još puno razloga za ponos i zadovoljstvo. Matija, sretno!
"Vidimo se u Tokiju!"
