Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 2007. godine vjerojatno je najbolnije natjecanje za hrvatski reprezentativni rukomet.
Tri vijesti o kojima se priča
Jer kako objasniti da je reprezentacija, koja s velikih natjecanja ima 14 medalja, svoj najbolji rukomet odigrala tamo gdje medalju nije osvojila.
Njemačka 2007. godine naša je bol
Ali to je živa istina. Naša reprezentacija u Njemačkoj je redom naslagala: Maroko (35:22), Južnu Koreju (41:23), Rusiju (32:27), Dansku (28:26), Mađarsku (25:18), Češku (31:29) i Španjolsku (29:28). Izborili su četvrtfinale bez ikakvih problema.
Tamo nas je čekala Francuska, koja nije izgledala bajno. Za razliku od nas, imali su dva poraza. Island ih je pregazio rezultatom 32:24, a na četvrto mjesto u skupini bacio ih je poraz od domaćina.
Nije naše momke tada bilo ničega strah, no nakon utakmice protiv Francuske pojavio se strah koji je trajao idućih 12 godina, koliko je trajala karijera jednog čovjeka.
2009. u Kölnu probudili smo zvijer
Taj je čovjek Thierry Omeyer, francuski vratar koji je u četvrtfinalnom susretu protiv Hrvatske odigrao utakmicu života. Utakmicu koja mu je donijela još nekoliko sjajnih partija protiv istog protivnika. Jer, Omeyer je tog dana u Kölnu Hrvatskoj oduzeo ne samo polufinale SP-a nego nekoliko potencijalnih zlata ili boljih plasmana na narednim natjecanjima.
Hrvatska je u jednoj nevjerojatnoj utakmici izgubila rezultatom 21:18. Reprezentacija koja je do tada na prvenstvu zabijala golove kao iz šale, što dokazuju gore navedeni rezultati, zaustavljena je čvrstom, do granica dozvoljenog grubom obranom tog strašnog vratara.
Omeyer je te utakmice upisao 22 obrane, dakle 55 posto uspješnosti. Balić ga je uspio probiti pet puta, no ostatak ja momčadi, posebno krila, bacio u potpuni očaj. Samo je nadogradio na sjajnu partiju s polufinala Europskog prvenstva godinu ranije.
Francuzi su na kraju završili četvrti. Ta im je utakmica ostala najbolja na turniru. U polufinalu protiv Njemačke imali su dodatnog protivnika (razumijete o čemu je riječ), a onda su demoralizirani izgubili i susret za broncu. Omeyer na prvenstvu? 103 obrane iz 306 udaraca, 34 posto uspješnosti, daleko od onoga što je napravio u susretu protiv naše reprezentacije.
Hrvatska je bila peta. Razbili smo još jednom Španjolce s osam te Ruse s devet pogodaka razlike. Turnir smo završili s devet pobjeda i jednim porazom. U jedinoj fazi natjecanja gdje ga nismo smjeli doživjeti, od momčadi koja ih je na natjecanju ukupno upisala četiri.
Omeyer je nakon toga postao više od noćne more
Da stvar bude gora, kao što je gore navedeno, takva partija Omeyera učinila ga je ne našom crnom mačkom ili noćnom morom, nego nečim puno gorim.
Priznali su naši igrači da je svaki put ruka drhtala kad je trebao ići šut prema Omeyeru, što je sjajnom Francuzu svakako olakšalo posao dolaska do još nekoliko izvanrednih partija, posebno u utakmicama završne faze prvenstava.
Već iduće godine na Olimpijskim igrama obranio je 17 udaraca uz 44 posto uspješnosti u polufinalnom susretu. Mirko Alilović obranio ih je pet, a poraz je bio s dva pogotka razlike. Dakle, jasno je gdje je pala odluka.
Godinu kasnije u Zagrebu, gdje smo ih savladali u grupi, ponovno je bio odličan u finalu. Deset obrana za 34 posto, ali u najvažnijim trenucima susreta. Godina 2010., Europsko prvenstvo, također finale. Opet nas je riješio.
Fantastičan je bio i u polufinalu Olimpijskih igara u Londonu, gdje je upisao 19 obrana i ponovno 46 posto uspješnosti.
2013. u Španjolskoj smo ga napokon kvalitetno izbombardirali, zabili mu 30 i otišli do bronce, ali nakon toga nas je još nekoliko puta bacio u pravi očaj. Jednostavno, riječ je o čovjeku koji je najveći krivac što nam riznica medalja ne izgleda još bolje.
Ostao u rukometu, no na mirnijoj poziciji
A gdje je danas Omeyer? Ostao je u rukometu, no kao generalni menadžer Paris Saint-Germainea, što je pozicija koju bismo mogli pronaći negdje na pola puta između sportskog i tehničkog direktora.
U Parizu mu je dobro, ostao je uz rukomet, ali ipak nema izravnog utjecaja na rezultat. Srećom po nas, u reprezentaciji nije, tko zna s kakvim bismo mislima ušli u današnji susret protiv ponovno vrlo jake, ali nikako nepobjedive momčadi Francuske.
Omeyer će možda biti tu, rukomet ga vodi na razna lijepa putovanja. Ali, molimo te, Thierry, nemoj stati na gol, pa čak ni kao zezancija na zagrijavanju.
47 mu je godina, no kad bi stao na gol protiv Hrvatske, vjerujemo da bi odjednom ponovno sve postalo 2010. godina. Jer takav je dojam Omeyer ostavljao protiv Hrvatske.
Inače je bio jedan od najboljih vratara na svijetu. Osim kad igra protiv Hrvatske, onda bi postao francuski superheroj.
