Dio njih dodatno zaokuplja znatiželju bizarnim okolnostima vezanim uz svoje potonuće, njihovim utjecajem na povijest ili jednostavno ljepotom u koju su se pretvorili nakon potonuća. Iako sve više država u svijetu potapa islužene brodove i od njih pravi umjetne grebene zbog čega je procvjetao turizam, neke olupine zauzimaju počasno mjesto u srcu svakog zaljubljenika u ronjenje.

Lustania - Brod koji je preokrenuo povijest

Britanski prekooceanski brod Lusitania bio izgrađen 1907. godine i zajedno s blizancem RMS Mauretanijom bio je najveći i najbrži brod na svijetu. Nakon početka Prvog svjetskog rata brod nije zaplijenjen za vojne potrebe jer je trošio puno goriva a bio je i prevelikih dimenzija. Unatoč ratu, nastavio je ploviti između Europe i Sjeverne Amerike, samo mu je radi štednje goriva smanjen broj putovanja a brzina ograničena na 21 čvor.

Torpedirala ga je njemačka podmornica U-20 nedaleko od irske obale 7. svibnja 1915. godine. Potapanje Lusitanije bio je povod na ulazak Sjedinjenih Američkih Država u Prvi svjetski rat, a smatra se drugom najpoznatijom pomorskom katastrofom nakon potonuća Titanica.

Na olupini koja se nalazi 91 metar ispod površine se ne smije roniti jer je danas u privatnom vlasništvu Gregga Bemisa, američkog milijunaša, te Irskog zakona o zaštiti spomenika, koji brani diranje bilo kojeg dijela broda.

“Roneći na brodu otkrio sam oko tri milijuna metaka kalibra .303 što je moguće objašnjenje druge eksplozije nakon pogotka torpedom. Brod je prevozio ratni materijal”, rekao je za ScubaLife 77-ogodišnji Gregg Bemis. Obzirom da se dolje ne smije zaroniti, prenio je i svoja iskustva. “Naravno, potrebno je nositi suho odijelo, trimix sa kisikom za dekompresiju i sigurnosnu opremu” objašnjava Bemis, koji tvrdi da je njegov motiv istraživanje Lusitanije prvenstveno povijesne prirode. “Kada sam prvi put išao dolje, imao sam dva pitanja. Prvo je dali je na brodu potojala značajna količina ratnog materijala ili ne, te je li bila legitimna meta ili ne. Mislim da je otkrivanje tolike količine streljiva dalo odgovor. Drugo je pitanje što je prouzrokovalo sekundarnu eksploziju zbog kojeg je ogroman brod dug preko 250 metara potonuo za samo 18 minuta od jednog pogotka torpeda. Istraživanje te sekundarne eksplozije sljedeći mi je cilj”.

Kaže da je na samoj olupini mnoštvo zanimljivih detalja, ovisno o tome što nekog zanima. “Na pramčanom dijelu broda je dodatni spremnik za ugljen koji je preuređen u skladište. Ono još nije istraženo i svakako je odličan cilj za istraživanje”.

Dolje je prilično mračno i rijetke su situacije kada se možete snaći bez korištenja rasvjete. Voda je prepuna sedimenta, a vidljivost je od tri do deset metara u najboljem slučaju. Temperatura na dnu je oko osam stupnjeva Celzija. “Ako razlozi nisu život i smrt, ne bih preporučio da dolje ide itko tko nije iskusan tehnički ronilac. Mnogo je opasnosti dolje zbog neeksplodiranog streljiva, a zbog ekstremne dubine mnogo stvari može poći po zlu.

Zenobia - Olupina koja je stvorila ronilački turizam na Cipru

Jedna od najpopularnijih ronilačkih destinacija na svijetu svakako je olupina teretnog broda Zenobia na Cipru. Tamošnji ronilački klubovi još uvijek slave dan kada je 1980. godine Zenobia potonula na svom prvom putovanju zbog greške u dizajnu balastnih tankova. Brod je još bio u teglju na izlazu iz luke kada je počeo tonuti, pa su posada i putnici mirno napustila brod i pustili ga da potone na 42 metra dubine samo pola milje od luke Larnaca.

Povelesu se žestoke rasprave kako se moglo dogoditi da brod samo tako potone. Neki su tvrdili da je problem bio u računalu koje je proračunavalo količinu balastnih voda, dok drugi tvrde da je namjerno bilo isključeno. Bez obzira u koju priču povjerujete, dovoljno je da znate kako je cijela tamošnja ronilačka industrija “naslonjena” na ovu predivnu olupinu.

Naime, Zenobia je bila Ro-Ro trajekt koji je prevozio kamione. Više od sto kamiona bilo je na brodu kada je potonuo. O kakvom se prizoru radi moći ćete zamisliti kada pojmite same dimenzije ovog broda istisnine preko 10.000 tona dužine 178 metara koji na dnu leži na boku. Ono što ronjenje čini posebno zanimljivim je činjenica da možete sjediti u kabinama potopljenih kamiona. Sami izaberite volite li više neki Volvo, DAF, Scaniu ili Mercedes. Najveća je dubina 42 metra a vrh olupine je na “rekreativnih” 18 metara. Zbog toga na njemu mogu roniti svi, od novopečenih ronilaca, do tehničkih ronilaca koji se kreću utrobom broda.

Važno je napomenuti da treba izbjegavati ronjenje ispod vozila koja vise na lancima što postupno gube snagu. Kamioni su teški i po 40 tona, pa možete zamisliti što bi se dogodilo da lanci popuste. Svi prozori na nadgrađu su razbijeni nakon što su dva ronioca ostala zarobljena unutra. Iako je taj potez povučen zbog sigurnosnih razloga, ipak se ne preporučuje ulaženje u brod jer se oprema u njemu može odlomiti i ozlijediti vas. Lokalne klubove potražite savjet o mješavinama, a najčešće se koristi nitrox koji je uobičajeno dostupan. Tehnički ronioci koristit će nešto “bogatije” smjese nitroxa zbog duljeg zadržavanja dolje, a time i duže dekompresije.

U 1277 - Podmornica za koju rat nije završio

Podmornica U-1277 koju je mornarica nacističke Njemačke dala sagraditi u brodogradilištu Bremer Vulcan u Bremenu danas je prvorazredna turistička atrakcija u Portugalu. Iako nije ostavila značajniji pečat u Drugom svjetskom ratu jer je sagrađena 1944., ipak je ušla u povijest. Naime, pod zapovjedništvom kapetana Petera-Ehrenreicha Stevera plovila je i mjesec dana nakon kapitulacije nacista, a zatim je potopljena da ne padne u ruke saveznicima.

Istisnina podmornice bila je 769 tona na površini i 871 tonu ispod vode. Domet joj je bio 8500 milja pri brzini od 10 čvorova a mogla je zaroniti do 180 metara. Korištena je kao brod za učenje a pred sam kraj rata otišla je na prvi borbeni zadatak u Atlantski ocean.
Za nju je drugi svjetski rat nije završio predajom Njemačke osmog svibnja. Još je mjesec dana plovila bez kursa, a zatim je kapetan Stever 4. lipnja naradio mornarima da je potope kod mjesta Cabo do Mundo. Otkrili su je tek 1973. godine, kada je skupina sportskih ronilaca i ribolovaca odlučila istražiti što im to kida ribarske mreže.

Na 31 metar dubine na pjeskovitom dnu pronašli su U-1277, napola ukopanu u pijesak i nagnutu 45 stupnjeva u stranu. “Oprema za spuštanje na podmornicu je ona uobičajena za ovaj dio Atlantika” kaže nam Luis Mota, profesionalni ronilac koji je na tu podmornicu zaronio oko 350 puta. “Suho odijelo i dobra svjetiljka obavezni su ako želite izvući najbolje iz ovog urona. Nitrox je također dobar izbor, ako imate položen tečaj za njega. Ako ronite na obični zrak, ponesite tank od barem 12 litara, a ja osobno ronim sa tankom od 15 litara nitroxa” kaže Mota. Kao najveću atrakciju ističe činjenicu da su torpedne cijevi vidljive, kao i zapovjedni toranj. Uokolo je mnoštvo ribe i drugog morskog života koje je na podmornici pronašlo dom.

“Kada se ide na uron, uvjeti moraju biti savršeni. Inače idete na svoj rizik, jer vidljivost pada i ispod jednog metra. Voda je mutna jer su u blizini tri rijeke Douro u Oportu, Leça u Matosinhosu i Ave u mjestu Vila do Conde. One dnevno donose tisuće tona otpada i mulja u ocean, pa kada morske struje ojačaju uroni nisu dobri” kaže Mota. Upozorava i na opasnost od potrganih ribarskih mreža u lošim uvjetima vidljivosti.

Graf Zeppelin - Nikad nije zaplovio a dvaput je tonuo

Kada je prije četiri godine brod poljske naftne kompanije Petrobaltic nedaleko od poljske luke Leba otkrio 265 metara dugu olupinu na 87 metara dubine, odmah su pretpostavili da se radi o nikad dovršenom nacističkom nosaču zrakoplova Graf Zeppelin. No, to je otkriće potvrđeno tek nešto kasnije kada je istraživački brod Poljske ratne mornarice detaljno ispitao olupinu i potvrdio otkriće. Graf Zeppelin je bio jedini njemački nosač zrakoplova iz Drugog svjetskog rata. Bio je početak ostvarenja ideje njemačke ratne mornarice da izgradi uravnoteženu oceansku flotu brodova, koja će se otisnuti dalje od Baltičkog i Sjevernog mora.

Izgradnja novog nosača je naručena 16. studenog 1935., a kobilica je položena 28. prosinca 1936. u brodogradilištu u Kielu. Nazvan u čast grofa Ferdinanda von Zeppelina, brod je porinut 8. prosinca 1938., ali nije nikada dovršen niti je ikada bio u operativnoj uporabi.
Kad je sovjetska vojska ušla u Pomeraniju, zapovjednik istočnog mora u Stettinu, Wolfgang Kähler zapovjedio je da se s nosača skinu svi uređaji i oprema koji se mogu demontirati i da se poslije toga brod potopi. Potopljeni brod jednostavno je "sjeo" na riječno dno, a njemački diverzanti su ga zatim minirali i uništili pogonsko postrojenje i palubne instalacije zračnog katapulta. Točno u 18 sati 25. travnja 1945. kapetan bojnog broda Wolfgang Kähler izdao je zapovijed da se detoniraju postavljeni eksplozivni naboji.

Nakon kapitulacije Njemačke, Sovjeti su podignuli potopljeni brod s riječnog dna, popraviti oštećenja oteglili su ga u Swinemünde gdje je bio koliko - toliko popravljen da može poslužiti kao plutajuća baza i skladište. Brod je bio natovaren različitim "ratnim plijenom". U njegovom potpalublju natovarene su sekcije njemačkih podmornica koje su Sovjeti zatekli u izgradnji po raznim brodogradilištima a na sletnoj palubi bilo je puno ostalih industrijskih strojeva koje su Sovjeti konfiscirali.

Od 3. veljače 1947. na njemu se nalazila i grupa sovjetskih inženjera i projektanata sovjetske mornarice koji su proučavali njegove nacrte i konstrukciju. Nakon što su oni završili svoj posao brod je pod oznakom PB-101 otegljen je 1947. u Lenjingrad. Nakon devet mjeseci ponovno je stavljen u tegalj i doveden u Finski zaljevu. Zatim su Sovjeti avionskim bombama i torpedima potopili brod. Prethodno su postavili zrakoplovne bombe na sletnu palubu, hangar i čak u unutrašnjost glavnog dimnjaka. Bio je to dodatak zrakoplovnim bombama izbačenim sa zrakoplova i dvama 533 mm torpedima ispaljenim s torpednog čamca OE-503 i razarača "Slavny". Sve u svemu, prije svog potonuća nosač je pretrpio 24 teška pogotka i to dvije bombe od po tonu, dvije bombe od 500 kilograma, tri bombe od 250 kilograma, pet zrakoplovnih bombi od 100 kilograma. Primio je i četiri pogotka 180 milimetarskih zrna teških po 92 kilograma. Šest bombi bacili su bombarderi na obrušavanje a smrtni udarac bila su dvaju torpeda, nakon kojih je Graf Zeppelin potonuo u 23 minute. Na brod je poduzeto nekoliko ronilačkih ekspedicija u organizaciji poljskih klubova, ali ga mogu obići samo tehnički ronioci.

Bombarder B-17 kod Visa

Američki bombarder B-17 G potonuo je 6. studenoga 1944. uz samu obalu otoka Visa, na dubinu od 72 metra. “Shvatio sam da nešto nije u redu, čim se pilot uputio prema Visu. Sva četiri motora počela su otkazivati. I s trapom je bilo problema. Nismo uspjeli sletjeti na pistu viškog aerodroma nego na morsku površinu”, rekao je o tim trenucima bočni strijelac Marrle Sieling. Od jedanaest članova posade, deset ih je spašeno spašeni su zahvaljujući brzoj pomoći partizanske jedinice koja se nalazila u blizini.

Olupina leži samo dvjestotinjak metara od obale, ali je na dubini koja je dostupna samo tehničkim roniocima. Sa 45 metara dubine nazire se križni oblik zrakoplova, a sa 50 metara se odlično vidi cijeli zrakoplov, naravno kada je vrijeme dobro. Zrakoplov je toliko dobro očuvan da izgleda kao da će sada poletjeti. Nakon pada ostao je na površini još desetak minuta, a zatim potonuo nosom prema dolje. Podvodni fotograf Daniel Frka je prvi 1998. od svog prijatelja, slovenskog podvodnog fotografa Boruta Furlana, dobio informaciju da je u Rukavcu na Visu golema olupina na velikoj dubini. Slovenski ronioci priču su čuli od mještanina iz uvale Rukavac, koji je kao dječak bio svjedok potonuća aviona. Šesnaestog dana od otkrića u olupinu je s kamerom ušao ronilac Marino Brzac.

Pronađena je sva osobna oprema članova posade, kacige, maske za disanje, instrumenti, oružje, fotooprema, čak i isprave. Svi nalazi su dokumentirani, snimljeni, pa je tako pojačana pravna zaštita lokaliteta. Pravna zaštita, dokumentiranost i učinkoviti nadzor čuvaju avion od kradljivaca. U II. svjetskom ratu više od 25 američkih aviona potonulo je oko Visa, ali B-17 u viškom Rukavcu najvrjednija olupina.

HMS Victoria - Brod koji zauvijek stoji okomito

U jednoj od najbizarnijih nesreća koje su se dogodile na Mediteranu, 22 lipnja 1893. godine potonuo je zapovjedni brod Britanske kraljevske mornarice HMS Victoria. Admiral Tryon, zapovjednik cijele Mediteranske flote britanske kraljevske mornarice osobno je zapovjedio i nadgledao manevar prije ulaska u luku u Tripoliju (grad se nalazi u na sjeveru Libanona i nosi isto ime kao i glavni grad Libije). Naredio je da Victoria i brod Camperdown zamijene mjesta i započnu manevar. Nije primijetio da su brodovi udaljeni samo 1100 metara i natjerao ih je u izravan sudar. U bizarnom sudaru, brod dug 130 metara i zapremnine 10.400 tona brzo je otišao na dno, a Admiral Tryon poginuo je sa 350 članova posade.

Ni danas nije jasno kako je brod tako brzo potonuo iako Camperdown nije bio jako oštećen. Još je bizarnije kako je Victoria došla na dno. Brod se pramcem zabio u muljevito tlo i ostao okomito, zabijen u dno duboko 160 metara kao obelisk. Na suđenju je zapovjednik flote proglašen krivim, ali mala je to utjeha bila za Kraljevsku mornaricu koja je ostala bez moćnog oružja koje je nosilo ime ni manje ni više, nego aktualne kraljice! Ipak, danas je to vrhunska ronilačka lokacija. Otkrili su je 2004 članovi kluba Lebanon divers. Vidljivost je najčešće dobra, trideset do četrdeset metara, a temperatura vode (na površini) je ugodnih 28 stupnjeva.

Propeleri promjera pet metara šokantan su prizor, kao i brod čiji najviši dio doseže 77 metara od površine. Očekuje se da će Libanon donijeti zakon kojim će se podvodna kulturna bogatstva starija od sto godina staviti pod posebnu zaštitu, a u toku je i postupak proglašavanja broda Unescovim mjestom svjetske baštine. Na Victoriju se može ići samo u organiziranim turama sa ovlaštenim vodičima jer se radi o ratnom grobu.

Heaven - Stravična nesreća koja je stvorila život

Prije devetnaest godina, 11. travnja 1991. tanker Haven istovarao je 230.000 tona of sirove nafte na plutajuću platformu Multedo, sedam milja od obale Genove u Italiji, kako bi se nafta pretočila iz bočnih tankova u centralne. U svom svjedočenju kasnije, prvi časnik Donatos Lilis rekao je: "Čuo sam snažan zvuk, kao da udarate čeIične šipke jednu o drugu. Možda se to pokvarila pumpa. A onda se začula strahovita eksplozija". Pet članova posade poginulo je na mjestu a plamen je zahvatio naftu koja je istjecala u more.

Plamen se uzdigao sto metara iznad broda a nakon još nekoliko eksplozija oko 40.000 tona nafte pokuljalo je iz broda u more. Stotine vatrogasaca nisu mogli zaustaviti plamen, ali su barem istjecanje nafte ograničili ogradom na krug od šest milja oko broda. Drugog dana odvučen je bliže obali da se smanji prostor za širenje nafte. No, kobilica je već bila slomljena i dio broda odlomio se, te potonuo na 450 metara dubine.

Oko 250 metara dug ostatak broda potonuo je pola milje od obale četvrtog dana i to između Arenzana and Varazzea. Nakon što je olupina proglašena sigurnom, mini podmornica probušila je rupe u oplati kako bi brod sjeo na pjeskovito dno. Obala Italije i Francuske bila je zagađena sljedećih 12 godina. No, sada je Haven najveći brod koji leži na tom području, na njemu su se naselile brojne ribe i postao je popularna ronilačka atrakcija. Olupina leži na rasponu od 33 do 83 metra, tako da privlači različite profile ronilaca.

Više o najzanimljivijim olupinama pročitajte u magazinu ScubaLife...