Blaženko Lacković u 2000-im godinama stekao je status hrvatske rukometne legende. Lijevi vanjski koji je haubicom u ruci godinama uništavao suparničke vratare i tako pridonio velikim uspjesima reprezentacije u 40. godini odlučio je reći zbogom rukometu.

Kad bi se on vinuo u zrak, lopta bi jednostavno sama znala put za dalje. Haubica iz Novog Marofa rijetko je imala milosti za protivničke vratare. A danas, kao 40-godišnjak, s tipičnim osmijehom odlazi u mirovinu, kao posljednji Kauboj iz olimpijske Atene 2004.

"Želja mi je bila odigrati jednu utakmicu u A reprezentaciji"

"Stvarno je došao kraj. Ja sam već rekao da je ove sezone to - to. Ali, ono zbog čeg sam sretan što iza sebe mogu pogledati jako ponosan. Puno medalja, puno uspjeha."

I to kakvih uspjeha. Olimpijska titula iz Atene 2004. te bronca iz Londona 8 godina poslije. I plus još četiri velike medalja s Hrvatskom sa svjetskih prvenstava i još tri s kontinentalnih smotri. Na klupskoj razini, Lacković je osvojio čak 18 trofeja. Od toga: šest prvenstava i 5 Kupova.

"Ja sam se bavio svim. I nogometom, i stolni tenis je tu bio i karate i onda sam krenuo u rukomet. Prijatelji su ušli u to i krenuli smo u to jer smo voljeli. Moja želja je bila odigrati jednu utakmicu u A reprezentaciji i to bi bilo to. A odigrao sam ih ne jednu nego dosta njih, uzeo dosta medalja. Nakon Portugala smo postali svjesni, i ja sam, da mi to možemo i nakon toga su se dešavale te godine. Prelijepo vrijeme", prisjetio se Lacković za Dnevnik Nove TV.

Ostaje uz rukomet kao pomoćni trener Hamburga

Da, iza vas je definitivno veličanstvena karijera, ali imali nešto, neka utakmica, neko prvenstvno za kojim posebno žalite?

"Naravno da ostaje uvijek neka žal za izgubljenim finalima. 2009. Hrvatska, to svakako. I europska finala i možda finala Lige prvaka, i tih nekih utakmica koje su nas dijelile od najboljih. Ali, svejedno mogu biti ponosan."

Lacković ostaje uz svoj sport, kao pomoćni trener u Hamburgu.

"Pored toga ću možda upisat sportski managment, ali sve u svemu, ostajem u rukometu jer ga obožavam."

A kako procijenjuje kvalitetu aktualne generacije Kauboja?

"I ova reprezentacija sada koja je, također zrači istim sjajem kao i mi tamo. Mi u Hrvatskoj defitnivno možemo se ponosti rukometnom reprezentacijom.

Rukometnih talenata hrvatskoj nikada nije, i vjerojatno nikada neće nedostajati, ali njegov skok šut mnogi će još dugo pamtiti...