Hajduk dugo nije odigrao tako dobru utakmicu kao sinoć protiv Pafosa. Bila je to vjerojatno najbolja partija Splićana u eri trenera Garcije.
Dojam pojačava činjenica da su Bijeli igrali protiv kluba koji je prošle sezone imao zapažen nastup u Ligi prvaka i koji u svojim redovima ima nekoliko zvučnijih imena. Dakle, nije riječ o nekoj bezveznoj momčadi koja u Europi ne pamti važniju pobjedu.
Velika partija protiv ozbiljnog suparnika
Kad se uzme u obzir razina suparnika, koji nije za podcjenjivanje, može se čak reći da je Hajduk odigrao veliku utakmicu. Neću se zalijetati i najavljivati prolaz u sljedeće kolo, svi znamo da je Hajduk već imao slične hladne tuševe, da je u gostima prečesto znao prosuti ono što je na Poljudu sazidao — zamalo mu se to dogodilo i u prošlom kolu — ali činjenica je da je Garcijina momčad izgledala jako dobro.
Gledali smo brz, dinamičan, okomit i naposljetku efikasan nogomet.
Nije sve bilo savršeno, imali su i Ciprani svoje šanse, ali sveukupno Hajduk je bio bolji i zaslužio je pobjedu. Igra po bokovima isporučila je šanse, a na kraju i drugi gol.
Majstorije Šege i Melnjaka te dominacija bekova
Strijelci su uvijek u fokusu: Šego je poput Zica ili Platinija zabio golčinu iz slobodnjaka, a ništa manje atraktivan gol postigao je i Melnjak. Bio je to dodir rasnog strijelca, u maniri Romarija, no cijela je momčad dobro funkcionirala, posebice bočne linije.
Hrgović je odigrao možda i najbolju partiju u karijeri, njegovi proboji i oštri centaršutovi sijali su paniku u redovima gostiju. Šego je u dva-tri navrata zakasnio, još uvijek nema taj golgeterski instinkt da krene dio sekunde ranije, ali bio je blizu, djelovao je raspoloženo i vidjelo se da bi mogao dobru igru okruniti golom. Kako to zna biti u nogometu, naposljetku je zabio ono što je puno teže pogoditi.
I drugi bek, Acapandie, bio je na visokoj razini, naposljetku i asistent. Brajković također vrlo dobar: rastrčan, agilan, borben... I njegova ponajbolja partija u karijeri.
Od zvižduka do potpune rapsodije
Ukratko, Hajduk sinoć nije imao slabog mjesta, od vratara do centarfora. Eto kako se to zna dogoditi: splitska publika nabrušeno je dočekala trenera Garciju, zvižduci su parali nebo, a njegov je Hajduk potom odigrao najbolju partiju. Momčad je reagirala vrhunski i spasila trenera daljnjih kanonada; barem nakratko kupila mu je mir.
Možda su igračima Hajduka ti zvižduci bili dodatni motiv da se trgnu i odigraju najbolje što mogu. Još jednom su pokazali da mogu bez Livaje. Ili, ako hoćete, unatoč Livaji. Veliko je pitanje kako bi to izgledalo da je Livaja krenuo od prve minute. Ova partija Bijelih sugerira da Livaja postaje uteg oko vrata cijele momčadi, pa i splitskog kluba u cjelini. Nije u pitanju samo Garcia, to se vidi iz aviona. Izjave nakon utakmice puno toga sugeriraju.
Test zrelosti u uzvratu
E, sad, ostaje otvorenim može li Hajduk ponoviti slično izdanje u gostima i što je potrebno napraviti da Bijeli upale taj prekidač koji ih već godinama sputava u uzvratnim utakmicama. Možda je ovo naznaka da su konačno kliknuli, no treba prvo skočiti pa reći hop. Pričekajmo, već previše puta smo svjedočili podbačajima i teškim razočaranjima da bismo bilo što unaprijed zaključivali.
Međutim, sinoćnje izdanje je putokaz Bijelima kako trebaju igrati i pokazatelj da mogu. Ako im je trebala injekcija samopouzdanja, sada su je dobili. Nadajmo se da je doza dovoljno jaka da djeluje barem do kraja europskih kvalifikacija.
