Goran je dobio pozivnicu za Wimbledon 2001. godine. Vijest je to bila koja je zvučala lijepo, ali više kao odavanje časti tenisaču koji je triput ranije igrao finale, ali i godinu ranije podosta lako izgubio prvo kolo od Arnauda Clementa.
Tri vijesti o kojima se priča
Dvije godine prije toga, Gorana Ivaniševića, tada desetog nositelja, je podosta uvjerljivo u osmini finala eliminirao česti protivnik u All England Clubu, Todd Martin i bilo je jasno da je u padu. Osim toga, 2001. godina davala je sve samo ne optimizam.
Pozivnica je bila sjajna, ali u nešto više je vjerovao valjda samo Goran
Omiljeni hrvatski sportaš dugo vremena nije mogao uloviti formu i na Wimbledon je došao kao potpuno autsajder.
Tri puta po 6:4 protiv Fredrika Jonnsona izgledalo je dobro, ali radilo se o ne osobito poznatom igraču. Puno veće ime bio je Carlos Moya, kojeg je Goran svladao nakon izgubljenog prvog seta, no i tu su mnogi smatrali da je sreća u nesreći bila ta što je prije svega zemljaš, ali i također daleko od forme koja ga je dvije godine ranije dovela na vrh ATP ljestvice.
Mečevi protiv Roddicka i Rusedskog su probudili naciju
Ipak, sjajan meč protiv velika mlade nade Andyja Roddicka probudio je Hrvatsku, a lagana tri seta protiv Grega Rusedskog, čovjeka s kojim je Goran igrao čak tri finala bila je dokaz da je Goran tu.
Počelo se drugačije razmišljati pa smo čak zanemarili činjenicu da je Goran slavio u svih osam dotad odigranih mečeva protiv Britanca.
Meč protiv Safina je bio Goranov masterclass
Četvrtfinale i meč najvećih razbijača reketa u povijesti tenisa. S druge strane naravno Marat Safin. Četvrti igrač svijeta i tada aktualni osvajač US Opena, pred kojim su najbolje godine tek bile.
Iako se najviše priča o polufinalu i finalu, po meni je to najbolje odigran Goranov meč na tom Wimbledonu, čak bih rekao i jedan od najboljih u karijeri, a dobro je se sjećam.
Safin je igrao sjajno, tražio je svoje prvo polufinale Wimbledona, ali Goranu je u tom meču sve išlo od ruke. Posebno je moćno izgledao njegov forehand, kraj već poslovično dobre servis volej igre. Rusa je riješio u tri seta, a budući da je "neki tamo" Roger Federer u osmini finala izbacio Samprasa, počeli smo svi zajedno sanjati.
Genije nikad do tada nije svladao Tima Henmana
Dobio je Goran nadimak Genije, a u polufinalu ga je čekao meč protiv cijele Velike Britanije. Zapravo, protiv starog znanca Tima Henmana.
Toliko opjevani meč koji se produžio na tri dana. Do tog dana igrali su četiri puta i sva četiri puta slavio je engleski heroj, za kojeg je njegov narod bio uvjeren da će to napraviti i peti put.
Ali, znamo što se dogodilo. Jednom je sve u tom Wimbledonu moralo biti na strani Gorana. Kad bi zaigrao loše, pojavila bi se kiša, a posebno je bitna bila ona u petak, nakon što je monstruozni Henman uzeo treći set rezultatom 6:0.
Dvojici je Bog poslao kišu, Goran je onaj drugi
Prvi kojem je, prema izjavama i legendi, Bog poslao kišu bio je Sepp Herberger, 4. srpnja 1954. godine u Bernu, kad je ta kiša u kombinaciji s tehnologijom Adija Dasslera slomila Mađare i Nijemcima donijela titulu svjetskog nogometnog prvaka.
47 godina i pet dana kasnije, ponovno je ta kiša igra presudnu ulogu, a četvrti set je mnogima oduzeo veliku količinu živaca i znoja, a rekli bismo i pokoju godinu života. Petog je nakon toga Goran uzeo doktorski i otišao u finale.
Mnogi će reći najbolje finale Wimbledona jer se igralo uglavnom pred navijačima. Ponedjeljak nije toliko zanimljiv celebrityjima koji nahrule na taj meč, a onim engleskim je i podosta žgaravice uzrokovao Henmanov poraz.
Svi znamo gdje smo dočekali taj forehand u mrežu
Tako su Goran i Rafter odigrali klasik pred svojim navijačima, Jackom Nicholsonom i Larom Flyn Boyle, koji su u nedostatku drugih poznatih osoba bili prikazani u prijenosu valjda najviše puta nakon oba sudionika samog meča.
O finalu nećemo, opjevano je dovoljno puta, kao što svi znamo i gdje smo bili tog dana, gdje smo gledali meč i kako smo proživjeli onaj Rafterov forehand koji je završio u mreži, nakon što je Goran već prozivao tog već spomenutog Boga, pitavši ga hoće li mu još jednom izmaknuti ono što želi cijeli život.
Sve nakon tog poena je povijest, povijest kojoj je upravo danas 24 godine.
Gorane, hvala ti!
