Ukrajinska nogometna legenda Andrij Ševčenko predstavio je novu autobiografsku knjigu "Moj život, moj nogomet“. Ghost author je talijanski novinar Alessandro Alciato.
Tri vijesti o kojima se priča
Ševčenko je u intervju za Corriere Della Seru prokomentirao sadržaj knjige, osvrnuvši si se na važne događaje koji su obilježili njegov život, poput černobilske tragedije.
Nuklearna tragedija i život u SSSR-u
Ševčenko je rođen 29. rujna 1977. selu Dvirkivšina, 130 kilometara istočno od Kijeva, glavnog grada Ukrajine.
Legenda kijevskog Dinama i Milana prisjetila se kako je bilo odrastati 200-tinjak kilometara od mjesta u kojem se 1986. dogodila čuvena nuklearna nesreća.
Sportski direktor otkrio što će biti s Haalandom: "On se s time u potpunosti slaže"
"Nadam se da nikoga neću iznenaditi ako kažem da mi se sve činilo normalnim. Svugdje sam se zabavljao igrajući nogomet. Taman su me odveli u akademiju kijevskog Dinama, ali tada je eksplodirao Reaktor 4. Sve su nas pokupili i odveli", ispričao je Ševčenko.
„Po nas su došli autobusi sa svih strana SSSR-a. Pokupili su svu djecu između 6 i 15 godina i odvezli nas 1500 kilometara od kuće. Imao sam osjećaj kao da se radi o filmu."
"Svi su moji prijatelji iz djetinjstva mrtvi"
Ševčenko se prisjetio kako je bilo živjeti u Sovjetskom Savezu 80-ih.
"Nije bilo tako loše, puno škola i puno sporta, ma gdje god se okreneš. Bila je to zatvorena zemlja, u kojoj ste se osjećali izolirano od ostatka svijeta."
Ševčenko ističe da je kao klinac imao puno prijatelja u Kijevu, ali mnogi su imali nesretnu sudbinu.
"U mom susjedstvu odjednom ih je bivalo sve manje i manje. Svi su umrli, ne od zračenja, već od alkohola, droge, problema s oružjem... SSSR se polako raspadao, pukotine su bile sve veće. Svijet koji smo poznavali ubrzano je propadao, a usporedno i moji prijatelji, kao i svi moji ljudi, više nisu vjerovali ni u što i izgubili su se. Ljubav i nogomet mojih roditelja spasili su me slične sudbine", kaže Zlatna lopta iz 2004. godine. Iste godine je dobio i orden Heroja Ukrajine.
Procurila snimka sa spornog partyja igrača Atletica: Vide se Vrsaljko i Grbić
Ševčenko ističe da mu je izlazak iz tog zatvorenog sovjetskog balona pomogao da odraste kao osoba i kao nogometaš. Rano je vidio da postoji i drugi svijet. Prvi put, u dobi od 12 godina, na putovanju u Italiju:
"Igrali smo turnir u gradu koji se zove Agropoli, na jugu Italije. Ljudi su nam se smješkali, tretirali su nas vrlo dobro, iako smo se na suncu topili poput sladoleda. Tada sam shvatio da je moja sudbina u Italiji."
Ševčenkov najvažniji nogometni učitelj bio je veliki Valerij Lobanovski, bivši ukrajinski igrač i trener koji je godinama vodio kijevski Dinamo, sovjetsku, pa potom i ukrajinsku reprezentaciju.
Muke po Lobanovskom: "Onaj tko nije povratio od muke i napora, taj nije započinjao utakmicu"
Čovjek prema kojem Ševa gaji posebne osjećaje.
"Još uvijek je dio mog života, bio je uz mene u najtežim trenucima. Bio je više nego strog učitelj. Sjećam se da nam je znao prirediti spartanske treninge. Naredio bi nam desetine ponavljanja onoga što smo nazvali 'penjanje na smrt', na kosinama od 16 posto. Onaj tko nije povratio od muke i napora, taj nije započinjao utakmicu. Bio je tvrd, ali i stručnjak s punim integritetom. Puno smo naučili od njega", ističe današnji izbornik ukrajinske reprezentacije.
Ševčenko se proslavio u kijevskom Dinamu, u kojem je igrao od 1993. do 1999. Potom je prešao u Milan i s njim postao prvak Italije i Europe te osvajač Zlatne lopte. S Rossonerima je imao puno uspjeha, ali bilo je i jako teških trenutaka. Najteži se dogodio u onom slavnom istanbulskom finalu Lige prvaka 2005.
Slavno finale Lige prvaka u Istanbulu: "Ta rana još krvari"
Milan je vodio 3:0 na poluvremenu i već je stavio jednu ruku na ušati trofej, a onda je Liverpool u drugom dijelu izveo čudo i izjednačio na 3:3. Redsi su na kraju je pobijedili nakon izvođenja jedanaesteraca.
Ševčenko je bio tragičar utakmice, upisao je neke doista nevjerojatne promašaje, čak i s pola metra je uspio prebaciti prazna vrata, a na kraju je zapucao i jedanaesterac u raspucavanju.
"Ta rana i dalje krvari. Smeta me što su rekli da nas je ponijela euforija. Maldini nam je na poluvremenu rekao da budemo oprezni. Prvih mjeseci nakon finala probudio bih se vrišteći usred noći razmišljajući o tome. I sad kad sam trener, razmišljam o tome, o trenucima kada smo vodili 3:0. To nije kritika Ancelottiju, ali ja bih usporio utakmicu, promijenio nekoga ...", kaže 44-godišnji Ukrajinac, koji je idućeg ljeta prešao u Chelsea, ali tamo se nije snašao. Vratio se u Milan na posudbu, no to više nije bilo to. Karijeru je zaključio 2012. u svojem Dinamu.
