Prošlo je već 30 godina od maksimirske drame. Dan 13. svibnja 1990. ostat će zauvijek urezan u kolektivnoj memoriji Dinamovih navijača, prije svega Bad Blue Boysa, najradikalnije Dinamove navijačke skupine koja je osnovana četiri godine ranije po uzoru na englesku navijačku scenu, ali taj je datum u simboličkom smislu značajan i u procesu stvaranja samostalne hrvatske države. Dakle, u puno širem društvenom kontekstu.

Te je nedjelje beogradska Crvena zvezda gostovala u Zagrebu u pretposljednjem kolu jugoslavenskog nogometnog prvenstva. Dinamo jest bio jesenski prvak, no popustio je u završnici sezone. Zvezda je na Maksimir stigla s nedostižnom prednosti dva kola prije kraja.

Stoga utakmica nije imala veliki rezultatski značaj, više je bila stvar prestiža da se u međusobnom dvoboju pokaže koja je momčad bolja, s obzirom na to da su dugo na ljestvici bili izjednačeni i vodili ogorčenu borbu za naslov prvaka. U obje momčadi igrali su doista sjajni nogometaši koji su poslije napravili velike karijere.

Napeta politička situacija 

Osim toga, okršaji Dinama i Zvezde, čak i u puno mirnija vremena, uvijek su pobuđivali veliku pažnju cjelokupne sportske javnosti bivše državi.

Uvijek su ti okršaji bili više od same nogometne utakmice, više od sporta. Oblak politike i međunacionalnih pitanja poslovično je lebdio iznad oba tabora jer su se Dinamo i Zvezda često percipirali kao stupovi hrvatstva i srpstva, ako to možemo tako reći.

Da bi se shvatilo u kakvom je okruženju dočekivana ta utakmica, mora se uzeti u obzir društveno-politička situacija koja je u to vrijeme bila tolika napeta da se mogla rezati nožem. Međunacionalni odnosi u Jugoslaviji dosegli su točku usijanja. 

Na Maksimiru nije započeo Domovinski rat, kako se zna gdjegod istaći, ali bila je to svojevrsna izravna najava konačnog raspada bivše države i svega što će se poslije događati.

Naravno da je i prije toga mnogima bilo jasno u kojem smjeru ide jugoslavenska priča, najmanje još tamo od Memoranduma SANU-a, uspona Slobodana Miloševića na vrh srpske politike, takozvanog događanja naroda, antibirokratske revolucije, Gazimestana i famoznog 14. izvanrednog kongresa SKJ, pa do prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, koji su se dogodili desetak dana prije maksimirskih nereda, a na kojima je pobijedila Hrvatska demokratska stranka na čelu s Franjom Tuđmanom, prvim predsjednikom samostalne Hrvatske.

Morao čuvati Miloševića pa se borio za Hrvatsku u Vukovaru

„Bio sam na Gazimestanu, na tom čuvenom mitingu 1989. U to vrijeme služio sam vojni rok. Zamislite, bio sam u jedinici koja je bilo zadužena za osiguranje Slobodana Miloševića, za kojeg kažu da je tamo do kraja zajahao propetog konja srpskog nacionalizma. S ove distance zvuči kao paradoks da budućeg hrvatskoga dragovoljca zapadne čuvati srpskog vožda, ha, ha, ha“, sa širokim osmijehom na licu prisjeća se Darko Zlodi, jedan od osnivača BBB-a i tih godina dobro poznato lice u navijačkim krugovima.

„Na Kosovu sam se svačega nagledao. Kad sam se vratio doma na redovni, roditeljima sam rekao: 'Bit će rata, nemam nikakve sumnje'“, sjeća se Zlodi, koji je dvije godine poslije završio u Vukovaru kao dragovoljac, a poslije i u zarobljeništvu u Mitrovici.

Darko Zlodi
Darko Zlodi (Foto: Goran Stanzl/Pixsell)

Sukobi BBB-a i Delija uoči utakmice 

Davno je bilo, ali Zlodi se relativno dobro sjeća tog proljetnog, sunčanog dana 13. svibnja 1990. Utakmica se igrala kasno poslijepodne (18 sati).

„Sjedio sam solo ujutro oko 8-9 na kavi, na terasi jednog lokala u Maksimirskoj. U jednom trenutku vidio sam da se ulicom približava skupina od tridesetak ljudi. Prepoznao sam jednog poznanika koji se nehajno držao za podlakticu. Kad smo se susreli s očima, trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim da zapravo prekriva tetovirani Dinamov grb. U tom trenutku sam shvatio da je oko njega skupina Delija“, započeo je Zlodi s duhovitom anegdotom.

Delije stigle vlakom u Zagreb i povukle ručnu

„I oni su imali posakrivano znakovlje pa se na prvu nije moglo dokučiti tko je tko, ako baš osobno ne poznaš ljude. Dinamovi su navijači na takve utakmice stizali sa svih strana, pa niste mogli poznavati sve grupe. Taj poznanik sjeo je za moj stol. Započeli smo neku šprehu i pravili se da ništa ne kužimo. Malo smo mi njih gledali, malo oni nas i tako smo se strijeljali pogledima dok nije naišla jedna naša skupina, a onda je počeo kaos. Uslijedile su tuče po cijelom središtu grada.“

U to vrijeme nije bilo mobilnih telefona i društvenih mreža. Mnogi nisu imali ni fiksne telefone. Ljudi se nisu mogli tako lako čuti i organizirati. Skupina od 2-3 tisuće navijača Zvezde banula je u Zagreb vlakom iz Beograda.

„Mi to u tom trenutku nismo znali, ali poslije sam čuo da su navijači Zvezde povukli ručnu negdje kod Strojarske. Možda i kod Borongaja. Ne znam točno, ali glavnina je izašla iz vlaka i rasula se po gradu. Obračuni su zapravo počeli dan prije. Uobičajeno je bilo da navijači Zvezde iz Hrvatske i Bosne prespavaju kod rodbine ili prijatelja koji su bili u studenskim domovima. Mi smo prije svakog derbija radili patrole i tražili ih po gradu. To je bila klasična procedura. Ma, bilo je tu svega, fajta po tramvajima, lokalima, domovima…“

Cenzura popustila 

Situacija je bila politički uzavrela, a Zvezdini navijači nikada nisu stigli u većom broju iz Beograda, dok je ondašnja milicija bila u sve većem rasulu.

Bivša država je krajem 80-ih pucala po šavovima, komunistička stega na svim je razinama popuštala, pa i medijska cenzura. Tih se godina u tisku, još uvijek ne toliko na televiziji, moglo štošta pročitati što se prije nije smjelo pisati. Ako je netko tada imao u rukama beogradsku Dugu, dobro zna o čemu pričamo. U Srbiji su se koristili, i još se koriste, eufemizmi poput „žestoki momci s beogradskog asfalta“ i slično. Zapravo je riječ o klasičnim kriminalcima.

Arkan na čelu Zvezdinih navijača

Tako je javna tajna bila da je Zvezdin navijački vrh potpuno preuzela Državna služba bezbjednosti. Nije da i prije nisu bili unutra, no tada je to postalo vidljivo iz aviona. Željko Ražnatović Arkan, budući ratni zločinac, instaliran je za vođu navijača. Čak je imao i funkciju u Zvezdi. Znao je sjediti i na klupi za vrijeme utakmica. Svjedoci kažu da je u Maksimiru paradirao po atletskoj stazi s pištoljem za pasom. Njega očito nisu pregledavali.

On je već krajem 70-ih i početkom 80-ih godina bio dobro poznat u beogradskim kriminalnim i policijskim krugovima, čak i širom Europe, a zna se da su tadašnji, pa i sadašnji (i ne samo oni, i ne samo u Srbiji, nećemo se lagati) kriminalci gotovo listom radili za Službu. Obavljali su za nju, ili ako hoćete narodski Udbu, razne prljave poslove. Recimo, jedan od zadataka, u predahu između pljački banaka i zlatarnica, bile su im likvidacije političkih emigranata, uglavnom hrvatskih. Time su se poslije sami hvalili.

Služba novačila kriminalce

U jednom trenutku počeli su ih infiltrirati u navijače pokrete jer je Služba uvidjela da će ta nova supkultura biti pogodna za raznorazne manipulacije. Služili su za „dizanje i spuštanje tenzija“ i još štošta. Poslije su regrutirani u razne vojne i paravojne jedinice. Arkan ih je obilato koristio za svoje „poslove“. Dobro se sjećamo tekstova u srpskom tisku u kojima se navodilo da se Arkan po Beogradu šepuri s iskaznicom DB-a. Ta je iskaznica otvarala sva vrata, pa nije ni čudo da mu je toliko značila.

Elem, sve ovo što smo napisali dobro je poznata stvar, topla voda već desetljećima. Ništa tu nije nepoznato. To u bezbrojnim intervjuima na srpskim televizijama i Youtube kanalima post festum priznaju čak i sami akteri. Naravno, oni koji su preživjeli burne 90-e, a nema ih previše.

Grafit u spomen na događanja 1990. u Maksimiru (Foto: Borna Filic/PIXSELL)

Navijački neredi širom bivše države i Europe

Uostalom, ni danas nije bitno drukčije, možda je čak i ekstremnije. Broj poginulih navijačkih vođa posljednjih godina na beogradskom asfaltu to jasno sugerira. Navijanje je postao unosan „posao“, i ne samo u Srbiji, ima toga, da se razumijemo, i u Hrvatskoj i drugim zemljama, no u Srbiji su dosegnuti neslućeni razmjeri. A svemu tome temelji su udareni krajem 80-ih. 

Pišemo sve ovo da bismo mlađim čitateljima dočarali atmosferu uoči utakmice. Bez konteksta vremena teško je sve razumjeti. Puno toga je naslućivalo da bi se u Zagrebu mogli dogoditi neredi. I nije to bilo ništa previše čudno, jer je tih godina nogometni huliganizam uzeo maha po cijeloj tadašnjoj državi i Europi. Gostovanje BBB-a u Banjoj Luci u jesenskom dijelu sezone po mnogo čemu je bilo najžešće.   

Nereda je bila tijekom čitave sezone na mnogima utakmicama, ne samo u derbijima hrvatskih i srpskih klubova, iako su ti dvoboji bili najvrući i privlačili najveću medijsku pažnju. Čak i sukobi Zvezdinih i Partizanovih navijača znali su imati sličan intenzitet, samo s drugim predznakom. Nasilni potencijal značajno je dizala maksimalno naelektrizirana politička situacija. Tako je stvoren uzavreo kotao koji je svakog časa mogao eksplodirati.

U Ljubljani su se počele širiti glasine

„Tjedan dana prije Dinamo je gostovao u Ljubljani. Još je postojala šansa da se dostigne Zvezda, no Dinamo je izgubio, tako da je utakmica u Zagrebu postala posve nebitna što se tiče utrke za naslov prvaka. Tada se već počelo pričati da će biti nereda, da će se utakmica možda prekinuti i slično. Ali bilo je uvijek takvih priča, mi u navijačkim skupinama nismo znali koliko je to istina i što će doista biti. To se možda znalo u višim sferama, nama nitko ništa nije izravno rekao", konstatira i nastavlja:

"Kad se stvar sagleda s distance, može se zaključiti da je postojao scenarij; od dolaska velikog broja Zvezdinih navijača na rezultatski beznačajnu utakmicu do nekih reakcija milicije koja im je previše progledavala kroz prste. Međutim, puno toga dogodilo se spontano. Netko je možda inicirao, pokrenuo lavinu, a poslije je to išlo samo od sebe“, rezonira Zlodi, koji je tog dana zamalo završio na južnoj tribini maksimirskog stadiona. Tamo gdje su bili stacionirani Zvezdini navijači.

Milicija nije reagirala kad su Delije napale "obične" navijače Dinama na Jugu

„Danas to izgleda malo neozbiljno, ali Zvezdini ili Partizanovi navijači uvijek su bili stacionirani na donjoj južnoj tribini, dok je običnim navijačima Dinama bio dopušten ulaz na gornju tribinu. Tada je organizacija bila takva, nije se previše razmišljalo. Dakle, mi smo znali gdje će ih smjestiti. Nas pedesetak iz grupe kupili smo ulaznice za Jug. Namjera je bila da tamo odemo bez oznaka BBB-a da milicija ne bi skužila. No ostatak ekipe nas je nagovorio da ipak odemo na Sjever, kao da smo svi zajedno. To vam govori da nismo znali da će navijači Zvezde probiti na gornju tribinu. Jer da smo znali, išli bismo na Jug. Tamo je bilo dvadesetak običnih ljudi. Oni su u početku odbili prvi napadački val, no onda je masa Zvezdinih navijača provalila", priča Zlodi i nastavlja:

"S donje na gornju tribinu nije se moglo tek tako doći. To su mogli napraviti samo kroz čelična vrata na stepenicama za izlaz za nuždu. Nisu ih srušili, samo su prošli. Je li to bilo namjerno otključano, ja ne znam. Činjenica je da je milicija mogla reagirati i zatvoriti taj prolaz kad su vidjeli da se penju gore, bili su svuda okolo, no nisu učinili praktički ništa. Je li to bilo zbog slabe organizacije ili je postojao neki dogovor, doista ne mogu tvrditi. No da je sumnjivo, sumnjivo je. Kako to obično biva, vjerojatno je tu bilo svega. I loše organizacije i neke namjere. Ako je netko nešto i planirao, vjerojatno su to rekli malom broju ljudi. Vjerojatno ni obični milicajci nisu znali previše. Oni su postupali kako su im naredili“, kaže Zlodi, koji je među prvima preskočio ogradu na Sjeveru.

Upad BBB-a na travnjak i obračun s milicijom  

Žešći sukobi počeli su u trenutku kada su igrači izašli na zagrijavanje.

„Sjever nije bio dupke pun, ali bio je dobro popunjen. Ja sam bio smješten negdje sa strane. Masa je krenula kada se vidjelo da neometano napadaju malu grupicu naših navijača na Jugu. Kad sam ja preskočio, ograda je bila još cijela. Pričalo se poslije da je na sredini prepiljena noć prije… Ne znam, ja to nisam vidio. Ali bilo je toliko ljudi, takva masa da se ta tko zna koliko godina stara i hrđom nagrižena ograda mogla lako srušiti pod tako velikim teretom. Je li ili nije, tko će znati. No činjenica je da su nas milicajci zvjerski mlatili, a njih nisu. Da je milicija u startu tako reagirala prema Delijama, ne bi ni došlo do svega. A zašto nije, to je pitanje o kojem se može raspravljati.“

Zlodi ističe jednu stvar.

„Nisu u toj priči bili samo Dinamovi navijači. Na Istoku dolje, koji su također pohodili žestoki Dinamovi navijači iz svih krajeva Hrvatske i BiH, tradicionalno puno Vinkovčana i Brođana, stacionirali su se i dečki iz Torcide, Armade, Kohorte i ostalih hrvatskih navijačkih skupina. Budući da je milicija svu pažnju usmjerila prema Sjeveru, oni su zajedno s brojnim Dinamovim navijačima na Istoku dolje iskoristili priliku i uletjeli u teren. Priskočili su u pomoć našima. Ja sam to osobno vidio jer sam se susreo s nekima od njih na travnjaku. Naravno da smo se poznavali s raznih utakmica. Tada je vladala velika sloga među hrvatskim navijačima. Imali smo zajednički cilj. Poznavali smo i Zvezdine i Partizanove viđenije navijače, one prijašnje, klasične nogometne huligane tog doba, kao što smo i mi bili. U jednom trenutku to se promijenilo i na njihova mjesta došli su ljudi koje prije toga nismo viđali.“

Odjekivali su pucnjevi

Prvo je došle do velike pomutnje, igrači nisu znali bi li ostali na terenu ili ga napustili. Kako je vrijeme protjecalo, sukob se rasplamsavao, dogodio se i onaj čuveni kung-fu skok na milicajca Zvone Bobana, koji je prije toga dobio pendrekom kada je pokušao obraniti jednog navijača. Milicija je osim pendreka koristila suzavce i vodeni top, koji nije baš najbolje radio, a čuli su se i pucnjevi.

„Čuo sam da je milicija pucala bojevom municijom u zrak, ali tko će to znati. Je li bojeva ili gumena ili suzavac, kad se ispali, slično to odzvanja. Ne mogu to potvrditi.“

Ulice su gorjele

Ubrzo je postalo jasno da se utakmica neće odigrati. Kako su se stvari razvijale, postajala je bojazan da se ponovi Heysel. Sreća je da stadion nije bio ni izbliza pun, na Maksimiru je bilo možda 20-25 tisuća ljudi. Na tribinama je bilo mjesta za uzmak. Da je bila veća gužva, tko zna što bi bilo. U takvim situacijama stampeda su najopasnija. Pravo je čudo da nitko nije poginuo, barem se to službeno nije obznanilo. Bilo je teže ozlijeđenih, no opet ne jako puno.

„Sukobi sa stadiona prenijeli su se na ulice. Doslovce je gorjelo. Dugo u noć vodile su se bitke s milicijom. Mnogi su tu noć završili u Đorđićevoj na obradi. Sutradan se radio uviđaj, bilo je puno privođenja. Klasika. Zvezdini navijači ostali su na stadionu do ponoći. U jednom trenutku zapalili su hrpu stolaca na Jugu, one stare žute. Poslije su ih potrpali u autobuse i pod jakom pratnjom prebacili u Dugo Selo na kolodvor. Sjećam se da su godinu ili dvije prije toga isto napravili s Partizanovim navijačima. To se radilo kada bi ocijenili da je prevelik rizik da putuju iz grada.“

Najava ratnih sukoba

Eto, došli smo do jubilarne tridesete obljetnice. Čini nam se kao da je jučer bilo. Kakav značaj s ove distance cijelom događaju daje jedan od viđenijih navijača Dinama tog doba.

„Meni kao dragovoljcu smiješno zvuči da je to bio početak rata. Mi koji smo ga okusili, pogotovo u Vukovaru, znamo da je rat nešto drugo. Ali da taj događaj ima svoju snažnu simboliku, ima. Nakon toga je valjda svima bila jasno da će se Jugoslavija raspasti i da će nastati neovisna Hrvatska. Nadali smo se svi da neće doći do rata, da će se to obaviti na miran način, jer čovjek se uvijek nada najboljem, no puno je izvjesnije bilo da ćemo morati ratovati. Crne su se slutnje obistinile. Kao i mnogi navijači Dinama koji su bili na toj utakmici, završio sam na ratištu. Mnogi se nikad nisu vratili. Ja sam, eto, imao sreće i preživio sam. Rata se nerado prisjećam, previše je mučno. Puno radije sjećam se anegdota iz navijačke 'karijere'. Bili smo mladi i dobro smo se zezali. Znali smo se i potući, ali sve je to bilo u granicama fair-playa. Svi bi se vratili kućama, i naši i njihovi, u jednom komadu. U ratu toga nema“, zaključio je Zlodi.

30 godina poslije o toj nikad odigranoj utakmici još se uvelike priča. I još uvijek nisu razjašnjene neke stvari. To govori da događaj ima svoju specifičnu težinu. Urezao se u pamćenje čitavim generacijama. Kako godine prolaze, polako se pretvara u mit. Ne ponovilo se.

Skoro odustao od rukometa, a sada igra s najboljima

Novi okršaj boksačkih ikona