U Barceloni, Kataloniji i praktički cijeloj Španjolskoj vode se žustre polemike o tome zašto je Barcelona doživjela debakl u Rimu, nakon što je na Camp Nouu slavila s visokih 4:1, te tko su najveći krivci. Je li najveći krivac uprava na čelu s predsjednikom Josepom Marijom Bartomeuom, sportski direktori na čelu s Robertom Fernandezom, trener Erensto Valverde ili igrači, odnosno kompletna momčad?
U anketi katalonskog Sporta čitatelji su podijeljeni između igrača i trenera. Čak 47 posto ih smatra da su najveći krivci igrači, 43 posto da je glavni krivac trener, a samo 7 posto smatra da je kriv predsjednik i 3 posto da su krivi sportski direktori koji su zaduženi za izbor pojačanja.
Kao i kod svake slične analize, sve ovisi iz kojeg se kuta pogleda cijela situacija i odakle priča kreće. Možda je najlogičnije krenuti od najjednostavnijeg razloga i objašnjenja.
Prevelika ovisnost o Messiju
Prvi razlog Barcelonina fijaska na Olimpicu, naše je mišljenje, povezan je s prevelikom ovisnosti katalonske momčadi o jednom igraču, Lionelu Messiju. Barcelona je u posljednjih desetak godina uvijek puno ovisila o Argentincu, ali posljednjih godina, posebice ove sezone, ta je ovisnost izraženija nego ikada prije.
Odlaskom Neymara, očitim padom forme i biološkim starenjem Luisa Suareza i posebice Andresa Inieste u Barceloni je više-manje u kreativnom smislu sve spalo na Messija. Mislimo na ono najvažnije, a to je rješavanje utakmica, odnosno zabijanje golova i kreiranje šansi. Kad Messi zakaže u oba segmenta, kao što je to bilo na Olimpicu, Barca često nema rezervno rješenje u jačim utakmicama, kada se igra protiv jačih suparnika u Ligi prvaka. Protiv slabijih i ostali znaju potegnuti. E, sad je pitanje zašto Barcelona tako često nema plan B i više-manje svi čekaju da Messi nešto napravi.
Loša transferna politika
Drugi razlog Barcina pada u Rimu, a iz kojeg proizlaze brojni drugi problemi, jest loša transferna politika posljednjih godina. To je naše mišljenje s kojim se ne morate složiti. U posljednje tri godine Barcelona je potrošila stotine milijuna eura, a da praktički nije dovela igrača za kojeg bismo mogli reći na prvu da će biti veliko pojačanje. Coutinho će to možda biti, ali on nije imao pravo nastupa u Ligi prvaka.
Jedini starter u Barceloninoj momčadi od igrača koji su došli od ljeta bio je Nelsen Semedo. Odigrao je loše kao i čitava momčad, ali problem je u tome što ni prije nije bio puno bolji. Ničim nije dokazao da je opravdao kupovinu, kao i mnogi drugi koji su stigli posljednjih godina. Istaknut ćemo samo one najskuplje. Andre Gomes slučaj je za sebe i na njega ne treba trošiti tintu.
Ousmane Dembele možda je talentiran, ali za sada nije pokazao ništa posebno. Ne igra kao što bi se to očekivalo od igrača na kojeg je potrošeno stotinu i kusur milijuna eura. Od Paulinha se nije puno ni očekivalo, pa je možda i zato ugodno iznenadio. Ne može se reći da je podbacio, odigrao je nekoliko dobrih utakmica ove sezone, ali ostaje pitanje je li igrač za velike utakmice, odnosno je li igrač visoke klase? U to se još nismo uvjerili.
Samuel Umtiti vjerojatno je pokazao najviše, radi se o vrlo dobrom igraču, može se reći pogotku Barcelone, ali teško da je svjetska klasa. Osim toga, on je stoper i ne može se očekivati da vodi igru. Barceloni nedostaje kreativni vezni igrač, to se vidi iz aviona, treba joj neki novi Xavi Hernandez, a njega za sada nema na vidiku. Coutinho nije taj profil igrača, on je po svom habitusu ipak dosta ofenzivniji, više napadač nego veznjak. Možda Brazilac u budućnosti preuzme ulogu središnjeg kreativca, no mi pričamo o sadašnjosti.
Pogrešni sastav i kasne promjene
Treći razlog proizlazi iz drugog. Možda su nabrojani igrači zapravo odlični ili vrlo dobri igrači, ali trener ih nije uspio uklopiti u momčad na pravi način? Ili im Valverde jednostavno ne vjeruje, jer misli da nisu dorasli zadatku. Tako bi se mogla objasniti njegova odluka da Dembelea i Paulinha drži na klupi i ubaci Francuza tek kasnije kada su kola nezaustavljivo krenula nizbrdo. Nitko ne može znati što bi bilo da su obojica ili barem jedan od njih igrali otpočetka, no nekako sumnjamo da bi i s njima bilo drugačije.
Taktičke pogreške i nedostatak motivacije
Četvrti razlog izravno je vezan za prethodne. Osim što je kasnio s izmjenama, možda je Valverde pogriješio u taktičkom pristupu utakmici? Postavkom momčadi može se zaključiti da je išao na dostatan rezultat, a ne na pobjedu. Je li trebao ostati pri uigranoj varijanti sa Sergijem Robertom na desnom beku umjesto Semeda te Dembeleom u napadu ili barem Pualinhom u sredini terena?
Zašto se odlučio za Semeda kada mu je cijelu sezonu davao mrvice? Ako ništa drugo, obrana mi možda sigurnije izgledala da je Sergio Roberto krenuo na desnom beku. To mu se analizama najviše zamjera, kao i to da nije znao probuditi momčad na poluvremenu kada je bilo vidljivo da je vrag odnio šalu, ali rezultat je bio još dosta povoljan. Barca je gubila samo 1:0. Barca je u nastavku igrala jednako kao i u prvom dijelu – nikako – odnosno još gore, jer je dobila još dva gola.
Možda je previše reći da su igrači Barcelone podcijenili suparnika i da su bili nedovoljno motivirani, ali izgledali su ispuhano i fizički inferiorno. Naravno, to je povezano s pričom o pojačanjima i pomlađivanju momčadi. Nekima je jednostavno prošlo vrijeme i jasno se vidi da više ne mogu igrati u visokom ritmu.
Prevelika očekivanja
Peti razlog Barcine havarije možda je najbliži istini. Čini se da je ova Barca žrtva svih uspjeha koji su ostvareni prijašnjih godina. Možda su očekivanja postavljenja suviše visoko u odnosu na trenutačnu realnu kvalitetu Barcelonine momčadi. Možda je ovo Barcin limit, možda je ona u ovom trenutku zapravo premašila očekivanja!? Treba se vratiti na početak prošlog ljeta ili, još bolje, na vrijeme poslije ogleda s Real Madridom u španjolskom Superkupu, kada su Madriđani pobijedili u obje utakmice i nadigrali Katalonce tako da im se pušilo iz ušiju.
Prisjetimo se kakvi su bili komentari uoči početka sezone i tko je očekivao da će Barcelona tako suvereno prošetati kroz prvenstvo, doći do finala Kupa kralja i praktički u nekoliko tjedana od raštimane i ostarjele momčadi postati jedan od glavnih favorita Lige prvaka? Ako ćemo realno, malo tko se tomu nadao, vjerojatno ni najzagriženiji navijači Barcelone. Većina bi se i u prvenstvu i u Ligi prvaka okladila na Real, pa možda i Atletico. U Ligi prvaka još na Bayern, PSG i Manchester City.
Realnije je bilo zaključiti da će Barceloni trebati dosta vremena da nadvlada krizu iz prošle sezone te prođe neophodan proces pomlađivanja momčadi. Kako to obično biva u nogometu, ostvarene pobjede na startu sezone, makar i ne s nekom upečatljivom igrom, dovele su do toga da se početna gledišta stubokom promjene. Ambicije i apetiti naglo su porasli, očekivanja navijača odletjela su u nebo, opća klima posve se promijenila i naravno da je to utjecalo na situaciju u klubu i dovelo do zaokreta u provedbi planova.
Umjesto ubrzane tranzicije, očito je pala odluka da se previše ne eksperimentira i pokuša izvući sezona sa starom gardom, dok će novopridošli igrači morati još malo pričekati da zauzmu glavne pozicije. Iz tog kuta gledajući, ne može se reći da su čelnici Barcelone pogriješili. Imaju krunski argument – vjerojatno nikad lakše osvojen naslov državnog prvaka, a možda i Kupa kralja. Da je navijačima Barcelone uoči početka sezone netko ponudio takav rezultat, vjerojatno bi ga objeručke prihvatili.
Treba se samo prisjetiti kakav je atmosfera vladala u Kataloniji nakon ljetnog poraza od Reala i što se skandiralo na Camp Nouu. Optimisti su bili rijetka pojava, pesimizam i srdžba curili su na svakom koraku kultnog stadiona. Vraćamo se na početnu tezu i zaključujemo: sve ovisi iz kojeg kuta se gleda cijela situacija. Opća amnezija u trenutačnoj situaciji neće previše pomoći Kataloncima.
