Fabio Cannavaro, novi trener Dinama, peti je inozemni trener na klupama hrvatskih prvoligaša. Sva četiri najveća hrvatska kluba sada imaju strance za trenere. Cannavaro u Dinamu, Gennaro Gattuso u Hajduku, Federico Coppitelli u Osijeku i Radomir Đalović u Rijeci.
Raritetni su to podaci jer obje situacije nikada nisu viđene u hrvatskom nogometu. Pola lige vode strance jer je i Gonzalo Garcia na klupi Istre. Stranih trenera uvijek je bilo u hrvatskom elitnom klupskom nogometu, ali da ih je toliko u isto vrijeme, i to na klupama najvećih klubova, to se ne pamti.
Nekoć su nas Mađari, Austrijanci i Česi učili nogometu, a sada Talijani, čija se reprezentacija dvaput zaredom nije plasirala na Svjetsko prvenstvo, a pravu svjetsku igračku klasu nisu izbacili već godinama.
Pola hrvatske lige vode stranci
Tendencija uvoza stranaca u hrvatski nogomet, i ne samo nogomet, jasna je kao suza. Već godinama stranih nogometaša sve je više u hrvatskim ligama, a u posljednje vrijeme sve je više i trenera, barem u elitnoj ligi. Što nam to govori? Očito se ne vjeruje hrvatskim trenerima, a zašto se ne vjeruje, najbolje govore rezultati u Europi, gdje najveći hrvatski klubovi već godinama ispadaju od klubova s manjim proračunima i lošijim kadrom.
Nizozemci tvrde: Dinamo nije jedini koji želi dovesti Ivanušeca
Neki će reći da sve skupa najviše govori o lošoj razini upravljanja i krizi rukovodećog kadra. Netko stvara i postavlja trenere, zar ne!? I to je točno jer riba smrdi od glave, odnosno od čelnih ljudi hrvatskih klubova. Što oni uopće žele, imaju li ikakvu viziju i koliko se uopće razumiju u nogomet?
Nema jasnih odgovora na prva dva pitanja, a na treće je možda nešto lakše odgovoriti: nerijetko se kuže malo ili nimalo. Jer da nije tako, ne bismo danas pričali o povijesnom raritetu. Svaki klub izbacivao bi svoje trenere jednako kao i igrače. To je čista logika.
Riba smrdi od glave
Sve je u biti povezano i ide iz centara moći. Nogometne, pa i društvene jer se politika ne može tek tako odvojiti od ovog pitanja, barem neposredno utječe. Svjedoci smo da čelnici klubova u nogometnim razgovorima sve češće u nemoći retorički pitaju novinare:
"A koga da postavimo? Dajte mi ime hrvatskog stručnjaka? Zar ne vidite kako igramo i prolazimo u Europi!?"
Uz tu priču ide i proizvodnja kvalitetnih igrača. U principu škole nogometa imaju sve bolje uvjete, neki imaju i puno bolje nego prije, no vidimo da proizvodnja šteka. To se osjeti. Nije teška drama, još uvijek ima potencijala, ali za desetak godina mogla bi biti ako se ovako nastavi. Najlakše je reći da će u Hrvatskoj uvijek biti talentiranih igrača. Tako je bilo dosad, ali ništa ne traje vječno. Kada se radi samo po inerciji, pitanje je dana kada će se kotač prestati okretati.
Radovi se bliže kraju: Hrvatska dobiva još jedan lijepi stadion, evo kako će izgledati
Zaključak je da se hrvatska struka ipak najviše srozava zbog nedoraslog rukovodećeg kadra, parcijalnih interesa i mutnih igara, odnosno nedostatka dugoročnije klupske vizije, što je prvo i najvažnije, ali i zbog vlastitih slabosti. Mnogi nam se treneri u privatnim razgovorima žale da ne mogu dobiti priliku.
Razina korupcije doseže goleme proporcije
Upiru prstom u pogodovanja svih vrsta. Ističu da su razne kombinacije postale opće prihvaćena kategorija. Da biste uspjeli, najviše će vam zasmetati ako imate kralježnicu i čvrst karakter. O poštenju da ne govorimo. Koliko smo to samo puta čuli posljednjih godina.
U tom konteksti najčešće se koriste eufemizmi poput fleksibilnosti. Narodski bi se reklo da najlakše prolaze uvlakači koji su spremni na sve. Koliko ste puta čuli od običnih ljudi da su neka djeca prošla u razno-raznim klubovima samo zato što im roditelji imaju novca, dok su ona doista talentirana završila na listi za prekobrojne.
Prilagođavanje je najvažnija vrlina. Nije važno tko koliko zna, nego koliko se tko može uvući i snaći. Tako su postavljenje stvari jer je društvo tako nasađeno. Razina korupcije doseže golome proporcije. Nije to samo tako u Hrvatskoj, da ne bude zabune, vidimo što se događa u cijeloj Europi, ali nas ipak najviše zanima naša zemlja.
"Guzonjini sinovi" vladaju svuda
Pogledajte samo ministre, a kamoli da idemo na nižu razinu. Pa, zašto se čudimo što je slična situacija i u nogometu? Nogomet je samo refleksija društva, ništa više. I u nogometu vladaju klanovi i interesi, a tomu u prilog najbolje govori činjenica da se pojedini treneri rotiraju po klubovima kao čunjevi. Ako ste u pravoj agenciji i spremni ste na dogovor, šanse rapidno rastu. Ako niste, tko vas šiša.
Zbog toga je novih imena malo, tu i tamo se uspije netko probiti. Znači li to da hrvatskih trenera koji znaju i umiju uopće nema? Ne, ima ih, ali mnogi ne mogu dobiti priliku od "guzonjinih sinova" spremnih na sve kombinacije. Vladaju posvuda.
Ljudi koji znaju ne dobivaju prilike
To je glavni problem hrvatskog nogometa, i ne samo nogometa. Ljudi koji znaju ne dobivaju prilike. Opasan je nedostatak imati stav i biti pošten. Takvi često bivaju bačeni niz štange. Nogometu kao i hrvatskoj politici ne trebaju pošteni ljudi. Nema ih se za što uhvatiti i tako kontrolirati.
Nije tu riječ samo o trenerskim klupama, još više u nemoći strše rukovodeće pozicije. Kvalitetnih sportskih radnika nasušno nedostaje, a sve zbog istih razloga. Morate biti veliki entuzijast da biste radili u hrvatskom nogometu na nižim razinama, a dalje je se probiti jako teško. I onda ne treba čuditi što elitni hrvatski klubovi sve češće posežu za strancima.
Sve je to povezana i isprepletena priča. E, sad, ostaje otvorenim što će nam donijeti strani treneri? To uopće ne mora biti loše ako će povećati kvalitetu hrvatskog klupskog nogometa i pomoći u stvaranju kvalitetnih igrača, a da još usput naprave bolju igru i ostvare zapaženije rezultate u europskim natjecanjima.
Debakl stranaca u Europi
Na primjeru Gattusa u Hajduku, Đalovića u Rijeci ili Coppitellija u Osijeku vidimo da to ne ide samo tako. Doživjeli su debakl u Europi, a baš zbog takvih rezultata ne vjeruje se hrvatskim stručnjacima. Dakle, dvostruki kriteriji.
Istina, preko noći teško je bilo što napraviti, treba vremena. Vidjet ćemo kako će proći Cannavaro u Dinamu, koji je ipak neka druga razina i zasad drži hrvatski klupski nogomet iznad vode na UEFA-inim klupskim ljestvicama.
Kada će Kovačević i slični dobiti šansu u Dinamu ili Hajduku?
Gonzalo Garcia nije tako zvučno ime, ali za mnoge je ostavio najbolji dojam. Vodio je slabašnu Istru i njegova se trenerska ruka jasno vidjela. Stvorio je dopadljivu igru s limitiranim kadrom. Nije bio skup, a od njega se moglo nešto naučiti. Na sličnom ili još dubljem tragu je Mario Kovačević, svijetli primjer hrvatske trenerske struke.
Nije baš glamurozan, doima se skromno, no očito zna znanje. To kako je igrao Varaždin i kako je u rekordnom roku kroz igru podigao Slaven Belupo najbolja su mu preporuka. Znači, ipak se može. No hoće li i kada Kovačević i slični njemu dobiti priliku u najvećim hrvatskim klubovima?
