Nećemo pogriješiti ako kažemo da je ulazak NK Osijeka u sezonu bio katastrofalan i ispod svih očekivanja.
Samo ispadanje od kazahstanskog Kizilžara bilo je dovoljno za veliku glavobolju svima koji vole Bijelo-plave, a tek pet bodova nakon šest kola samo je dodatno djelovalo na cjelokupnu krvnu sliku. Osijek je bio puno bliže dnu ljestvice nego onome kakve su njihove ambicije.
Otkaz Bjelici onda kad nitko nije očekivao
U sedmom kolu ipak je savladan Hajduk, mora se priznati teškom mukom, gdje je Osijek utakmicu završio s parkirana dva autobusa pred svojim golom. No, bila je to velika pobjeda koja je trebala donijeti bolje dane momčadi Nenada Bjelice.
No, nedugo nakon utakmice Bjelica je ostao bez posla kao trener i sportski direktor Osijeka. Veliko je to bilo iznenađenje budući da je smijenjen nakon što je ipak ostvario veliku pobjedu. Konfuzna situacija za navijače, nemamo sumnje i za momčad, posebno nakon što je njegovu poziciju preuzeo Rene Poms.
47-godišnji Austrijanac uz Bjelicu je bio deset godina, a ovaj ga je konstantno navodio kao svog stručnjaka za obrambenu igru. Pored svega toga uistinu je rijetko tko mogao očekivati drugačiji Osijek, tj. onakav kakav navijači žele gledati. Prije svega ofenzivan i atraktivan, posebno na domaćem terenu, gdje je potrebno pokazati tko je gazda.
Pitali su se mnogi kakva će to biti promjena ako će Bjelicu zamijeniti čovjek koji mu je bio desna ruka, ili eventualno lijeva, u situacijama gdje bi Nino Bule bio onaj čija riječ ima jaču vrijednost. Nećemo lagati ako kažemo da ovakva odluka uprave nije najbolje sjela navijačima koji su već žonglirali s imenima poput Gorana Tomića, Roberta Prosinečkog ili Matjaža Keka.
Točno 40 dana nakon postavljanja Pomsa za šefa stručnog stožera Osijek igra nogomet kakvog se rijetko tko od navijača sjeća. Sve je zapravo započelo domaćim bodom protiv Šibenika, koji je dodatno pojačao pesimizam, ali onda je došlo ono što sad već polako svi zovu renesansom.
Skidanje okova dovelo je do renesanse
U iduća četiri susreta Osijek je ostvario četiri pobjede, od čega tri u gostima. Rijeci su zabili tri, Gorici jedan pogodak te Slaven Belupu četiri, ali ne zaboravimo da je susret u Gorici odigran u vaterpolskim uvjetima, u kojima nije bilo moguće postaviti pravu igru. Na domaćem terenu nastradala je Lokomotiva rezultatom 4:1.
Što je još važnije, posebno vezano za posljednja dva susreta, jest dojam da je Osijek mogao pobijediti uvjerljivije. Lokomotiva i Slaven na odmor su poslani s po tri pogotka u mreži, nakon čega je Osijek drugi dio igrao opušteno, praktički čuvajući rezultat, a i unatoč tome u oba su susreta ubacili još po jedan pogodak u mrežu.
Osijek igra lepršavo, uz puno vica i kreativnosti, a posebno impresivno izgleda realizacija, koja je u Koprivnici bila stopostotna. To je svakako kombinacija samopouzdanja i načine igre, no postavlja se pitanje kako je bilo moguće to učiniti u tako kratkom vremenu.
Naime, Osijek kod Nenada Bjelice nije izgledao atraktivno i oku ugodno niti kad su se borili ravnopravno za titulu prvaka. Uz iznimku nekih susreta, gdje bi se kočnica ipak malo otpustila, Osijek je bio strogo taktički postavljena momčad, koja već pri samom dolasku do vodstva kreće disciplinirano kontrolirati susret, da ne kažemo čuvati izboreni rezultat.
Možemo čak reći da je Bjelica igrače stavio u taktičke okove, koji se puno lakše prihvaćaju kad uz njih dolaze i rezultati. Kad njih nema, i igrači odmah s manje volje i želje ulaze u susret gdje znaju da neće imati puno slobode igrati svoju najdražu igru ikako drugačije nego onako kako određuje do detalja razrađena taktika.
Strogo disciplinirani nogomet nije dosadio samo navijačima
Da, Bjelica je to napravio uz pomoć Pomsa, Bule i ostatka svog dugogodišnjeg stožera te se nećemo lagati misleći da Rene to nije podržavao ili čak, uz Bjelicu, bio glavni kreator istog. Isto tako nećemo govoriti da to nije valjalo. Dok je donosilo rezultat, nitko nije imao pravo prigovoriti i Bjelici treba skinuti kapu za sve što je napravio. Ipak je statistički najuspješniji trener u povijesti kluba.
No, isto tako nije problem priznati da su se navijači Osijeka zaželjeli nogometa u kojem će uživati, nogometa u kojem će gledati golove koji dolaze iz uigranih ili maštovito kreiranih akcija, nogometa u kojem neće do kraja susreti strepiti hoće li zadržati dragocjenih 1:0 i nogometa koji će gledati opušteno s osmijehom na licu. To se trenutačno događa.
Pa hajdemo napokon pokušati pronaći odgovor kako je Rene Poms do toga došao. Kako je na svojem prvom poslu glavnog trenera uspio pokrenuti momčad da izgleda kao stroj koji trenutačno melje na terenima gdje su navijači Osijeka godinama navikli na mučenja i razočaranja? Koprivnica je svakako takav, kao i Gorica. Tamo zbog već navedenih okolnosti nije bilo dominacije, ali došlo se do tri boda. Nakon sedam uzastopnih gostovanja, u kojima su uzeli tek tri puta po bod.
Nova taktika ili ipak psihologija?
Je li u pitanju taktika kakvu je uveo ili psihološki pristup prema igračima, kojim je maknuo svojevrsnu blokadu? Vjerojatno je za takav uspjeh potrebno oboje.
Vratimo se na svojevrsne taktičke okove koji su gore spomenuti, a u kakvima su igrači bili pod vodstvom Bjelice. U takvoj situaciji vjerojatno bi najbolji način za dobiti igrače bilo riješiti ih tih okova. A to je najlakše tako da ih u potpunosti oslobodiš njih, da im daš prostora da igraju nogomet onako kako vole.
Možemo pretpostaviti da je Poms to napravio, vidi se to po govoru tijela igrača već pri ulasku na teren. Oni se na travnjaku pojave sretni što će igrati nogomet, bez ikakvog straha od nepoželjnog rezultata. Svjesni su da se imaju priliku nadigravati. I isto su tako svjesni da su dobili priliku dati ono najbolje od sebe.
Kako takvu slobodu ipak uklopiti u neke taktičke zamisli, bez kojih bi ipak sve to ispalo anarhija i kaos gdje se ne zna tko radi koji posao? E, to je ono gdje je Poms trebao ispasti pravi stručnjak i gdje se zasad čini kako je itekako uspio.
Ako ćemo se voditi taktikom uz koju su ostvarene spomenute velike pobjede, Poms je odlučio igrati u formaciju 3-4-2-1, nešto poput one najdraže formacije Thomasa Tuchela u Chelseaju, s kakvom je uostalom došao do titule u Ligi prvaka u svibnju 2021. godine.
To je taktika s kakvom je Tuchel uspio dobiti najviše od svojih bočnih igrača, posebno po pitanu ofenzivnog učinka i statistike. Marin Leovac i Šime Gržan ipak nisu Ben Chilwell i Reece James, ali jako dobro odrađuju posao bočnih igrača koji imaju slobodu ići naprijed, i to ne samo uz svoju liniju, nego ulaziti u prostor, u onu pravu završnicu te biti oni koji će poslati zadnji pas, oštri centaršut ili čak uputiti udarac prema golu.
Pozicija za koju je Gržan rođen, Mijo i Laci u ulogama života
Posebno tu vrijedi spomenuti promociju Šime Gržana u prvi sastav, i to na poziciju za koju je jednostavno stvoren. Istina je da se on u Istri promovirao u najboljeg igrača kao krilo, no on je to tamo bio. U Osijeku za takvu ulogu postoje kvalitetniji igrači, no za ono što Poms traži od desnog wing backa boljeg jednostavno nema. Gržan je svojim načinom igre, brzinom, startnošću te dobrim idejama u završnici jednostavno stvoren za tako nešto.
Igra s dva nominalno zadnja vezna, ali igrača sposobna loptu okomito ponijeti ili odigrati dugi pas prema slobodnih igračima, također je nešto jako dobro viđeno kod londonskih plavih, ali ovdje ipak provedeno malo drugačije. Darko Nejašmić ponovno je glavni vezni igrač Osijeka, kako u ofenzivnoj kreaciji tako i u organizaciji obrambene igre. Tek ono što prođe kraj njega stvara problem posljednjoj liniji.
Ono što je ipak ključno su dva ofenzivna vezna igrača. To su ovdje Mijo Caktaš i Laszlo Kleinheisler, igrači koji imaju najviše slobode. Njih se može vidjeti kako dolaze po loptu ili kako se izvlače na krilo gdje je traže uz dovoljno prostora, ali posebno dobro izgleda njihova igra bez lopte.
Kako se radi o igračima koji nisu nominalno napadači, nekog striktnog čuvanja istih od strane protivnika nema. Upravo zbog toga jako dobro iz drugog plana ulaze u svoje prilike. Za Catkaša odavno znamo kako je tada najopasniji, a kod Pomsa je dobio priliku to raditi kako radi najbolje. U taktici Nenada Bjelice viđali smo ga prečesto zauzetog ostalim zadaćama, pa ga nismo toliko sretali u pravim prilikama. Prečesto je on bio "box to box" veznjak, što ipak nije ono gdje će se od Mije dobiti najviše.
S druge strane, Laszlo Kleinsheisler već je neko vrijeme najbolji igrač Osijeka, ali to se još bolje očitava u situaciji gdje igra i rezultati izgledaju onako kako žele. Njegovo dodavanje petom za Leovca, kojim su izbačena čak tri igrača Lokomotive te što je dovelo do prvog pogotka tog susreta, svakako je jedan od najboljih poteza koje smo vidjeli ove sezone. A što reći za onaj lob pogodak glavom s ruba kaznenog prostora? Mađarski reprezentativac uživa u igri, ali i u tome što je igrač Osijeka. Ne zadržati ga novim ugovorom bio bi veći poraz od bilo kojeg ovosezonskog na terenu.
Dion Drena Beljo zasad je prva opcija na poziciji središnjeg napadača, no ne smijemo zaboraviti niti Ramona Miereza, koji je napokon zabio, a i koji će se sigurno tek probuditi na pravi način. A onda slijedi još drugi dio sezone, kad se u momčad vraća Kristijan Lovrić, i jako nas zanima kako će njegove najveće kvalitete Poms iskoristiti. Jer i on je kod Bjelice premalo dobivao loptu tamo gdje je najopasniji.
Kidanje živaca zamijenio je osmijeh
Navijači Osijeka trenutačno su s razlogom u sedmom nebu, svatko bi poželio da njegov klub igra tako da ne treba razmišljati o bilo čemu drugom osim o samoj igri. I da se druga poluvremena utakmica koje su kidale živce danas gledaju s osmijehom na licu.
Naravno, svima je jasno da ovaj preporod (kad već sad renesansu svi koriste) neće trajati vječno. Poms svakako mora imati sve spremno za trenutak kad se počne činiti da ovaj mod staje, kako sa psihičke tako i s taktičke strane. Zasad je sve napravio sjajno, ali prvenstvo je dugo i trebat će se prilagoditi. Posebno jer do pauze još slijede Dinamo kod kuće i Hajduk na Poljudu, susreti koji će biti presudni za to u kakvoj će atmosferi Osijek otići na odmor.
Na kraju si moramo postaviti pitanje je li Poms ideju ovakvog nogometa imao već ranije te ju Bjelica nakon njegovog savjeta nije prihvatio, je li ju zapravo čuvao ili je ona došla tek nakon što je preuzeo momčad. Teško je zamisliti da ovakav nogomet dolazi odjednom, zar ne?
Je li Poms bio onaj najmanje glasan u triju Bjelica-Bule-Poms? Je li često završavao stisnut između dominantnijeg dvojca (aluzija na naslovnu fotografiju ovog članka)? To sad zapravo više nije bitno. Osijek očito ima trenera koji trenutačno na teren isporučuje nogomet kakav se dugo vremena potraživao.
I svi se mogu samo nadati da potraje što dulje jer što je bolje od toga kad dobiješ kombinaciju oku ugodne igre i rezultata? Malo je onih koji imaju privilegiju to dobiti od svoje momčadi.
