Prva akcija hrvatske reprezentacije u 2017. godini završila je neslavno. Dojam te druge utakmice pokvario je sve ono dobro što smo vidjeli u puno važnijem susretu kada je na Maksimiru pala Ukrajina. Ta utakmica i ta tri boda koji su Vatrene gurnuli korak bliže Svjetskom prvenstvu su naravno važniji od ovog debakla u Estoniji, ali bilo bi dobro da se on nije dogodio.

U HNS-u se drže za glavu jer cijela se situacija okrenula od maksimirskog ''ponosa i slave'' do estonske katastrofe povijesnih razmjera. Ante Čačić je u dvije i pol godine na klupi Hrvatske doživio četvrti poraz, no statistika će reći prvi u 90 minuta. Lijepo zvuči iako je izgubio najvažniju bitku, onu protiv Portugala. Ovaj će pak biti zapamćen po nekoliko stvari.

Hrvatska reprezentacija nikad u svojoj povijesti nije izgubila od reprezentacije koja je slabije rangirana na FIFA-inoj ljestvici (119.) i nikad nije primila pogodak u prvoj minuti utakmice. Nažalost, ova će se utakmica pamtiti i po ozljedi Marka Pjace zbog koje mu je možda i okončana sezona.

Perišić se usudio

Pamtit će se visoki poraz od Estonaca i po istupu Ivana Perišića koji se ponio kapetanski i digao glas protiv nelogičnosti koje prate HNS. Javnim se istupom usudio prozvati predsjednika saveza Davora Šukera, a to je nešto što se nisu usudili neki njegovi prethodnici. Naravno, ako su uopće imali nešto za prigovoriti prvom čovjeku hrvatskog nogometa.

Pobjeda protiv Ukrajine glorificirala se u medijima zbog dvije stvari, osvojena tri boda protiv direktnog konkurenta za plasman na SP i atmosfere na stadionu. Napokon je jedna utakmica prošla bez pirotehničkih i verbalnih ispada za koje su bile odgovorne navijačke skupine koje se bore protiv aktualne vlasti u HNS-u, ali i tzv. obični navijači koji su donedavno zdušno skandirali ''Za dom spremni''.

Tek nakon što su iz FIFA-e i UEFA-e čelnicima saveza očitali lekciju iz vlastite povijesti, a od kojih je jedna bila kazna s dvije utakmice pred praznim tribinama zbog poznatih povika na prijateljskim susretima protiv Izraela i Mađarske, pokrenula se velika sigurnosna akcija u kojoj su, kako smo mogli pročitati posljednjih dana, sudjelovali i ''tajni agenti'' na tribinama.

Nakon Estonije više nema izvlačenja na navijače, nema terora huligana, ali još uvijek glasno odzvanjaju riječi Ivana Perišića s vrpcom oko ruke.

''Nema smisla igrati ovakve utakmice. Poručio bih i gospodinu Šukeru da bira bolje protivnike i bolje uvjete za igru jer ovako možemo samo izgubiti nekoga'', rekao je nogometaš Intera za HRT.

Igrači za najveće klubove, prijateljske utakmice s ''patuljcima''

Nije jasno što je Vatrenima trebala utakmica u Estoniji gdje u ožujku uvjeti za igru nisu idealni. Također, nije posve jasna ni odluka da se igra prijateljski susret s Meksikom u Los Angelesu u terminu kada se u velikoj većini prvenstava igra posljednje kolo. Posljednjeg vikenda u svibnju se završava i hrvatsko prvenstvo i to utakmicom Dinamo – Rijeka koja bi mogla direktno odlučiti o prvaku.

Šuker to, kao i u slučaju neslavnog turnira u Kini, opravdava novcem, ali pitanje je hoće li Ante Čačić u tom terminu skupiti 15-ak nogometaša. Hoće li se i oni koji će biti slobodno odazvati nakon ovog istupa Perišića?

U posljednjih dvije i pol godina hrvatska reprezentacija odigrala je 12 prijateljskih susreta, ali kada vidimo popis protivnika pitamo se je li momčad tog renomea zaslužila ipak bolje protivnike. Na Argentinu su u Londonu išle rezerve, a jedina prijateljska utakmica na razini bila je ona u Rusiji.

San Marino, Cipar, Gibraltar, Moldavija, Izrael, Kina, Sjeverna Irska, Mađarska, Estonija… Zar Šuker, koji na ovaj ne baš atraktivan put nije išao, ne može dogovoriti neku jaču provjeru da te prijateljske utakmice imaju neki smisao koji nije opravdan zaradom?

Mi želimo misliti kako je hrvatska reprezentacija jedna od najboljih u Europi. Po igračkom kadru to i je, ali sigurno je i da velike zemlje žele igrati jedne protiv drugih. No da se bar malo ne možemo ugurati u to društvo nismo baš sigurni.

A tu su još i nelogičnosti Ante Čačića. Eksperimenti sa sastavom u kojem neki na silu moraju igrati (Lešković, Ćorić) dok drugi ne mogu iako su dobili pretpozive (Andrijašević, Pašalić, Leovac), također su jedna od neslavnih priča s ove reprezentativne akcije koja je trebala biti upamćena po Maksimiru, ali sjećat ćemo se, nažalost, i Estonije.