Luka Modrić skinuo je s prijestolja Cristiana Ronalda i Lionela Messija te je kao prvi Hrvat osvojio Zlatnu loptu France Footballa. Riječ je o individualnoj nagradi koja je do FIFA-ina izbora za nogometaša godine desetljećima bila najuglednija, najvažnija i najcjenjenija u svijetu nogometa.
Dogodilo se ono što je bilo najlogičnije, usuđujemo se reći i najpravičnije. Pobijedila je zdrava pamet. Nagradu je dobio nogometaš koji je ove godine proglašen za najboljeg igrača Europe i svijeta u UEFA-inu i FIFA-inu izboru, a uz to je bio i najbolji igrač Svjetskog prvenstva u Rusiji.
Modrić je pokupio i još neke manje poznate nagrade, poput one od Međunarodnog instituta za nogometnu povijest i statistiku ili američkog časopisa Gentlemen's Quarterly, koji su ga također proglasili najboljim.
Modrić logičan izbor
Stoga je bilo posve logično da hrvatski kapetan osvoji i Zlatnu loptu France Footballa te tako zaokruži godinu iz snova još jednom prestižnom nagradom. Svaki drugi ishod ne bi imao smisla, a ne bi bilo ni pravično. Jer Modrić nije dobio sve te nagrade zbog lijepih očiju, rezultati u svim navedenim izborima pokazali su da je hrvatski kapetan bio najbolji za većinu onih koji su sudjelovali u glasanju.
Dakle, pogreške nema i ne može je biti, jer nemoguće je da su baš svi krivo procijenili. Naravno, vidjeli smo u zahuktaloj medijskoj kampanji proteklih tjedana da ima i onih koji drugačije misle, što je sasvim legitimno, no oni su ostali u manjini. Zna se kako se u demokraciji provode izbori i tko odnosi pobjedu, to je onaj koji sakupi najviše glasova, ma koliko god se Cristiano Ronaldo, Messi ili Antoine Griezmann i njihovi medijski "trabanti" upinjali da dokažu suprotno.
Tko gubi, ima se pravo ljutiti. Uostalom, mogu Ronaldo i Messi misliti što hoće, ne moraju ni doći na dodjelu nagrada kada nisu pobjednici, što je detalj koji najviše govori o njima, to ionako nije previše važno. Da je bilo obratno, da je, recimo, Ronaldo izabran, čisto sumnjamo da bi se zamarao prigovorima iz hrvatskih ili francuskih redova.
Kada je Portugalac osvajao najveće nagrade, krucijalni argument da je bolji od Messija ili onomad Francka Riberyja uvijek mu je bio taj da je dobio više glasova. Galamio je ponosno da je to jedini objektivni pokazatelj. Pa kad je tako, što je sasvim logično, zašto bi sada bilo drugačije?
Fantastična sezona
Bitno je naglasiti, i to po stoti puta, da se u svim navedenim izborima birao najbolji igrač godine ili sezone, a ne najbolji igrač dekade ili još dužeg razdoblja. Sudeći po nekim komentarima u inozemnim medijima i na društvenim mrežama, očito je da ima onih kojima još uvijek nisu jasna pravila i kriterij izbora. Bili smo, recimo, svjedoci podcjenjivačkih naslova u katalonskim medijima koji su veličali Messija ili u talijanskim i portugalskim koji su forsirali Ronalda, a i u francuskim koji su otvoreno gurali svoje kandidate.
Gledajući ukupnu karijeru, jasno je da Modrić nije bolji od Lionela Messija ili Cristiana Ronalda, ali bio je bolji ove godine ili ako hoćete, prošle sezone. Modrić je imao doista fantastičnu sezonu, bio je jedan od najvažnijih igrača Reala u pohodu na treći uzastopni naslov prvaka Europe, a s Hrvatskom je dospio do finala Svjetskog prvenstva te je proglašen za najboljeg igrača turnira, što znači da je najzaslužniji za povijesni uspjeh Vatrenih.
Osim toga, Modrić je već godinama u samom vrhu svjetskog nogometa, a prošla sezona bila je šlag na tortu njegove velebne karijere, u koju je ugradio četiri naslova Lige prvaka s Realom te svjetsko srebro s hrvatskom reprezentacijom.
Ove je godine pokupio i najveće individualne nagrade, čime je prekinuo desetogodišnju suverenu vladavinu takvih superzvijezda kao što su Messi i Cristiano Ronaldo, što je doista čudesan poduhvat za nogometaša koji dolazi iz zemlje čiji je utjecaj u svijetu kratkog dosega, pogotovo u usporedbama s nogometnim velesilama.
Najveći hrvatski nogometaš, pa i šire
Modrić je sa svim ovim trofejima, medaljama i nagradama zacementirao status najvećeg hrvatskog nogometaša svih vremena, a i šire regije. Već smo napisali i ponavljamo: s uspjesima koje je nanizao ne može se pohvaliti niti jedan nogometaš istočno od Njemačke pa sve do granica Južne Amerike, a u pitanju su stotine država s milijardama stanovnika, neke od njih i s bogatstvom kakvo Hrvatska ne može ni sanjati.
Eto, najplastičnije rečeno, toliki je uspjeh Modrića, kapetana nogometne reprezentacije države od četiri milijuna stanovnika koja se jedva vidi na karti, ali za koju je čuo cijeli svijet. U isto vrijeme svijet se divi Lijepoj Našoj preko sportaša i ne može se načuditi njezinim sportskim uspjesima, posebice kada shvati koliko je mala i nemnogoljudna, ekonomski slabašna i napose nagrizena korupcijom, čiji su razmjeri gotovo mitskih proporcija.
Gdje bi Hrvatskoj bio kraj da su joj ostale bitne grane barem upola tako uspješne kao što je sport, da hrvatski političari imaju barem jedan posto uspjeha i karaktera koji imaju sportaši. Ali to je već neka druga tema koja izaziva mučninu i razara dušu prosječnog hrvatskog građanina.
Treba vjerovati da se može ponoviti
Ostaje činjenica da su sada jedan hrvatski nogometaš i pored njegova imena hrvatska zastava upisani na vječnu listu osvajača jedne od najprestižnijih individualnih nagrada, ne samo u nogometu kao najpopularnijem sportu nego i u svijetu sporta uopće. Hrvatsko slavlje upotpunili su Ivan Rakitić i Mario Mandžukić, koji su plasirani na vrlo dobro 19. i 25. mjesto.
Biti dobitnik Zlatne lopte France Footballa znači stati rame uz rame s najvećim imenima najčarobnije igre, to je ogroman uspjeh i čast, a jamačno i veliko zadovoljstvo. Ako je Modrić večeras u „sedmom nebu“, ima i zašto biti. Tko zna koliko će vremena proteći da istu počast opet dobije neki Hrvat.
Nadamo se da nećemo predugo čekati, da ćemo i to ponovno dočekati, kao što smo dočekali da netko nadmaši brončanu generaciju. Treba vjerovati, čuda su moguća, barem u nogometu. Modrić i hrvatska reprezentacija to najzornije demonstriraju.
