Marijo Tot jedan je od najškolovanijih i najpokretnijih hrvatskih trenera. Pravi globetrotter. Radio je na gotovo svim stranama svijeta: SAD, Malezija, Kina, Saudijska Arabija, Iran…
„Sjedinjene Države bile su moje prvo inozemno trenersko iskustvo. Bio sam tamo od 2004. do 2008. Radio sam na nogometnim akademija. To je bilo moje prvo iskustvo rada na engleskom jeziku. Tamo me je poslala moja supruga koja me je učila engleski. Rekla mi je da znam dobro, a onda sam došao tamo i vidio sam da nisam baš najbolji, ha, ha, ha… No kako su Amerikanci pragmatični i gledaju kako tko obavlja svoj posao, dali su mi šansu. Radio sam dobro i brzo napredovao na svim razinama“ , u velikom videointervjuu za gol.hr prisjetio se Tot, koji je na hrvatskim prostorima najpoznatiji po tome što je s Dinamom osvojio dvostruku krunu 2011., isprva radeći u tandemu s Vahidom Halilhodžićem, kojem je bio prvi pomoćnik, a nakon Vahina naprasnog odlaska, preuzeo je mjesto glavnog trenera.
Gdje ste sve radili u SAD-u?
„Radio sam u nekoliko država, najviše u Kaliforniji. Obišao sam praktički sve, od New Yorka i Bostona do Portlanda, Teksasa i Arizone.“
Dobro ste upoznali Ameriku Koliko vam se svidjela?
„Neki će reći da je vodeća država u gotovo svemu, što je blizu istine. Imate osjećaj da je sve super, no ne biste tamo živjeli. Do takvog zaključka došao sam razgovarajući s brojnim ljudima. Ja osobno ne bih.“
Drukčiji je to stil život u odnosu na Europu, pogotovo Hrvatsku.
„Da, tamo je puno toga drukčije. Malo su mi hladni i baš sve se gleda kroz novac. Sve se mjeri u parama. Ako imaš para, živjet ćeš dobro, no čim malo sklizneš s tračnica, gotovo je. Lako se ostaje i beskućnik ako izgubiš posao. Nema tko da ti pruži ruku. Međutim, turistički predivna zemlja, nevjerojatno raznolika i lijepa.“
Lijepa berba medalja za Hrvatsku, kompletiran je hat-trick: Stižu zlato, srebro i bronca!
MLS je već tada bio u zamahu, a od tada je još više napredovao.
„Uvijek su govorili da im je soccer četvrti-peti sport. To je tako i danas. Međutim, nogomet polako, ali sigurno napreduje. Stvar je samo njihova odabira. Ako odluče da će biti u vrhu, uložit će koliko treba. Zasad su još neki drugi sportovi dominantniji.“
Ovaj put ide sustavno, korak po korak, za razliku od 70-ih i početka 80-ih kada se pokušalo na brzinu, pa nije uspjelo.
„Amerikanci su obično vrlo metodični, puno analiziraju. Uložili su puno u infrastrukturu, izgradili su odlične kampove, sve više grade stadione samo za nogomet. Ulažu i u znanje, obučavaju trenere. Imaju sve što je potrebno da prije ili kasnije postanu nogometna velesila. Imaju i bazu, puno djece trenira nogomet. Svojim očima sam vidio da tu nema neke velike razlike između naše i njihove djece, no ipak oni nemaju tako dobar rad do ulaska u seniore. Nemaju istu želju kao i hrvatska djeca. Kod nas roditelji i djeca sve rade da vide svjetla pozornice. To im je put da izađu iz neimaštine. S druge strane, tamo sam vidio puno talentirane djece koja odustaju od nogometa kada trebaju prelomiti hoće li profesionalno igrati nogomet ili će se ići školovati. Roditelji se obično odluče za školovanje.“
Teško je to objasniti. Slično kao s pitanjem zašto nemaju više velikih teškaša u boksu. U SAD-u oduvijek ima i dosta siromašnih, i dalje postoje geta, stopa kriminala je golema, nije se tu ništa bitno promijenila u odnosu na neka ranija razdoblja. Baza je slična, ali velikih teškaša nema pa nema.
Radili ste i u Kini, još uvijek ste jedini Hrvat koji je vodio dva kluba iz njihove elitne lige. Može li se povući neka paralela sa Sjedinjenim Državama? Kasnije ćemo se dotaći i Saudijske Arabije.
„Bio sam u Kini u zlatno doba njihova nogometa, odnosno lige. Tamo od 2013. do 2019. Tada se počela smanjivati količina ulaganja. Ako uspoređujemo, i SAD i Kina imaju pet puta bolje uvjete nego Hrvatska. Imaju brojnost nemjerljivo veću. Ono što čini veliku razliku je što mi imamo bolje trenere.“
Jesu li naša djeca ipak talentiranija za nogomet?
„Jesu, ali kada imate tako velike brojke, vrlo brzo možete i tamo pronaći talentiranu djecu. Čini mi se da je ključ u sustavu rada, koji je tamo dobar, ali nešto mu nedostaje.“
Paradoks je da je Kina bila u nogometu puno bolja kada je imala značajno manje novca. Plasirali su se na SP 2002., tada ulaganja nisu bila tako velika, a čak i 80-ih i imali su vrlo dobre igrače i reprezentaciju, dok zadnjih godina gube sve redom i nisu ni blizu plasmana.
„Jedan od razloga pada je dolazak prevelikog broja stranih igrača. Na taj način gušili su svoju proizvodnju, a, da se ne lažemo, nije im ni rad bio dobar. U zadnje vrijeme loše su radili, tu nema esencije da bi netko postao dobar igrač. To je sve rezultiralo da nisu bili u stanju izbaciti kvalitetne igrače. Tako da loši rezultati ne čude.“
Čak i krajem 70-ih i početkom 80-ih, kada je Kina bila još uvijek relativno siromašna, sustavnije i pametnije se radilo nego zadnjih dvadesetak godina kada je postala gospodarska velesila i mogla ulagati enormne svote. Kinezi su 80-ih igrali po Europi, sjećamo se Mijua i Xijua u beogradskom Partizanu. Dokaz da je u nogometu program ipak važniji od novca.
„Da, radili su sustavnije, bilo je boljeg programa i pristupa. Sad su u jednom trenutku prelomili da ne žele više tako puno ulagati. Ulažu oni i dalje u akademije, međutim, meni tu nešto nedostaje. Oni imaju super kampove, djeca su tamo smještana cijelo vrijeme. To je nešto što mi je teško shvatljivo. Djeca su tamo kao u nekim rezervatima, praktički zatvorena. Tu žive, treniraju, idu u školu. To je za dijete koje ima 10, 12 ili 13 godina malo teško. Možda to njihov mentalitet može podnijeti, kod nas to ipak ne bi bilo moguće. Mi teško podnosimo odvajanje od obitelji, to je vrlo naporno i stresno za djecu.“
Kinezi su vjerojatno odustali od golemih ulaganja u strance kada su vidjeli da to ne samo da ne donosi rezultate nego je praktički uništilo njihov nogomet, posebice reprezentaciju.
„Pa, to je sigurno jedan od bitnih razloga, vjerojatno najvažniji. Jednostavno su uvidjeli da su efekti upravo suprotni od onog što su oni očekivali. Ispričat ću jednu anegdotu koja je djelomično doprinijela da prestanu trošiti goleme svote. Ja sam bio u Kini taman kada je Tevez došao u Shanghai Shenhuau. Dobio je nevjerojatnu plaću, nekih pedesetak milijuna dolara godišnje. Kada je došao, bio je malo bahat, bezobrazan, omalovažavao je njihov nogomet“, prisjetio se Tot i nastavio:
„Na jednoj utakmici stajao je na terenu cijelu minutu, a da se nije pomjerio. Igra je tekla oko njega, a on se podbočio i stoji na mjestu. Kineze je to silno razljutilo. U medijima se pojavila računica koliko je zarado za tu minutu, valjda nekoliko tisuća dolara. Nastala je velika polemika u medijima. Kinezi su se upitali ima li to smisla, a to sve ne bi bilo tako da on nije omalovažavao ligu, suigrače… Onda je to izgledalo, tako, baš besmisleno. Možda to nije presudilo, ali je sigurno doprinijelo da odluče stati na loptu. Džabe što se Tevez kasnije zainatio i praktički sam rješavao utakmice donijevši klubu domaći Kup“, prisjetio se Tot, a o čemu se još razgovaralo pogledajte u videoprilogu.
