Reprezentacija SAD-a propustit će Svjetsko prvenstvo prvi put nakon davne 1986. godine. Iako nikad nije bio preozbiljan igrač na globalnoj nogometnoj sceni, SAD je sa sedam uzastopnih nastupa na Svjetskom prvenstvu, na kojima nije bio samo prolaznik, bio jedan od sinonima za konstantu.
SAD je samo jedna od osam reprezentacija – uz puno veća imena poput Argentine, Brazila, Engleske, Njemačke, Meksika, Nizozemske i Španjolske – koje su na zadnja četiri Svjetska prvenstva barem tri puta prošle skupinu. No, taj impresivan niz neće nastaviti u Rusiji nakon šokantnog poraza od Trinidada i Tobaga.
Epski debakl protiv Trinidada i Tobaga
Amerikancima je za dodatne kvalifikacije bio dovoljan bod protiv uvjerljivo najgore momčadi pete faze kvalifikacija zone CONACAF. Tribine stadiona u Couvi bile su gotovo prazne – nikoga nije posebno zanimala utakmica u kojoj se očekivalo rutinsko odrađivanje posla. No, tragikomični autogol Omara Gonzaleta u 17. minuti nagovijestio je katastrofu koja je završena porazom od 2:1 i oproštajem od Rusije. Nije to bila prva katastrofa SAD-a u ovim kvalifikacijama – Kostarika ih je razmontirala s 4:0, dok su u četvrtoj fazi kvalifikacija s 2:0 poraženi od Gvatemale.
Iako se ne radi o državi u kojoj nogomet ima gotovo religijsku važnost kao u Južnoj Americi ili Europi, debakl je ipak izazvao potres u SAD-u. Sponzori zbrajaju ogromne gubitke – Svjetsko prvenstvo u SAD-u je bio sve gledaniji događaj, a pravi boom očekivao se upravo u Rusiji 2018., pogotovo nakon konsolidacije i velikog rasta MLS lige proteklih godina.
Ipak, Amerikanci će ostati uskraćeni za nogometnu euforiju koja ih nije zaobišla 2014., kada su javna gledanja utakmica na trgovima, stadionima i parkovima privlačila ogromne mase. Činilo se da je nogomet u SAD-u napokon spreman pozicionirati se uz bok tradicionalnim američkim sportovima, ali doživio je brutalan udarac koji će, barem kratkoročno, imati velike posljedice – ne nužno negativne, jer se očekuje da će Amerikanci izvući pouke iz ovog debakla.
Gdje je zapelo za SAD?
U analizi za American Soccer Now, Bryan Sciaretta detektirao je izgubljenu generaciju američkih igrača kao ključni problem. Igrači rođeni 70-ih godina 20. stoljeća činili su okosnicu momčadi koja je od SAD-a stvorila respektabilnu reprezentaciju na prijelazu tisućljeća – među njima su imena poput Briana McBridea, Claudia Reyne i Tima Howarda. Igrači rođeni 80-ih godina dali su im dodatnu dimenziju i kvalitetu – u ovu skupinu spadaju možda i najveće zvijezde američkog nogometa i ikone reprezentacije poput Landona Donovana i Clinta Dempseyja.
No, početkom 90-ih dolazi do velike suše u proizvodnji igrača koja je kulminirala upravo u ovim kvalifikacijama. Jedino je zvučnije ime iz ove skupine igrača DeAndre Yedlin, a uz njega su u pet godina (igrači rođeni od 1990. do 1994.) stvorili još samo dva standardna igrača i jednog rezervnog.
Posljedica je toga da momčad uglavnom čine veterani – na golu i dalje stoji 38-godišnji Howard, čije zamjene Brad Guzan i Nick Rimando imaju 33, odnosno 38 godina. Prosjek godina momčadi koja je izgubila od Trinidada i Tobaga je 29,5 godina, s tim da 14 od 23 igrača ima 30 ili više godina.
Je li razlog jednostavno prirodni nedostatak talenata ili loš rad s mladima? Iako se u spomenutoj analizi zaključuje da se radi o kombinaciji razloga, u zemlji s takvim ljudskom i financijskim potencijalom naglasak mora biti na problemu upitnog rada s mladima.
Negativni trendovi počeli su još 2007. kada su mlade reprezentacije počele nizati sve lošije rezultate i davati sve manje A-reprezentativaca. Analitičar i bivši reprezentativni stoper Janusz Michallik smatra da je glavni razlog činjenica da razvoj mladih američkih igrača u tom periodu nije bio na potrebnoj razini.
Generacija predvođena Pulisicem vraća SAD na pobjedničke staze
''Razlog bi mogao biti u stupnju razvoja MLS-a i njegovih akademija danas i kada su ti igrači odrastali. Danas imate više prilika vidjeti mlade igrače u bitnim utakmicama. Možda je tada bilo više talenata, ali bilo je teško riskirati s njima, jer gdje ste ih mogli vidjeti? Na prvenstvima za mlade, Olimpijadama, kroz jedan ili dva tjedna kvalifikacija? Kako ste mogli znati jesu li dovoljno kvalitetni? Akademije su se tek razvijale u MLS-u, mladi igrači nisu dobivali priliku.''
No, nakon sušnog perioda, američki soccer opet ima razloga za optimizam. Akademije MLS klubova proširene su i unaprijeđene, a po pravilu uvedenom 2008. klubovi mogu potpisati mlade igrače izravno iz akademije i izbjeći ranije alokacijske sustave poput MLS-ova superdrafta, koji je dijelio igrače slično kao u ostalim američkim sportovima. Osim toga, uvedena je i razvojna liga, a mlade reprezentacije dobile su stalno zaposlene trenere.
Generacije rođene nakon 1995. obećavaju, a pogotovo 1997. koju predvodi Christian Pulisic, 19-godišnji wunderkind s potencijalom da postane najbolji američki nogometaš svih vremena, koji za reprezentaciju ima već 20 nastupa i devet golova. U Bundesligi, točnije Schalkeu, igra i 19-godišnji Weston McKennie koji ove sezone ima već šest nastupa, dok je Erik Palmer-Brown potpisao za Manchester City. Tu je još nekoliko igrača koji već igraju bitne uloge u MLS-u i privlače pozornost europskih klubova.
Ovi talenti, ali i nekolicina igrača koji imaju potencijal razviti se u korisne, momčadske igrače, razlog su za optimizam i vjeru da će se SAD oporaviti od ovog udarca i ponovno postati redovni sudionik Mundijala, a možda i hit nekog od nadolazećih prvenstava.
