U nepreglednoj zbirci trofeja u utrobi Santiago Bernabeua, jedan, koji se može osvojiti samo jednom, posebno upada u oči: ''Najveći klub 20. stoljeća'' po izboru Fife, u kojem je Real slavio s ogromnom razlikom nad prvim pratiteljem Manchester Unitedom.
Put do takvog statusa često uključuje i pomalo nemilosrdne metode. U Realu se ne živi na staroj slavi; stare zasluge nigdje ne blijede tako brzo, a pritisak se ne može usporediti niti s jednom drugom sredinom u svijetu nogometa. U Realu su se rijetki umirovili; čim razina izvedbi padne, odmah se traže zamjene, mediji kritiziraju, a ni publici na Santiago Bernabeuu nije strano zvižducima i negodovanjem počastiti bilo koga.
Osjetio je to na svojoj koži i Raul Gonzalez, igrač koji je kroz 16 godina u bijelom dresu postao simbol Reala, ali svejedno je otišao bez počasnog kruga oko travnjaka Santiago Bernabeua. Zasluženi ispraćaj dobit će tek kasnije, nakon što će nogometnu sreću ponovno pronaći na pomalo neočekivanom mjestu – u Gelsenkirchenu.
U prvoj sezoni osvjio trofej koji s Realom nije nikad
Ljeta 2009. Florentino Perez otvorio je blagajnu kao nikad dotad – u Real su stigli Cristiano Ronaldo, Kaka i Karim Benzema. Bio je to početak Raulova pada; kako je sezona odmicala, sve je češće bio na klupi, a kako to već ide u Madridu, kritike su postajale sve jače.
Raul je odlučio da mu treba reset, sredina s manje pritiska u kojoj će ponovno uživati u nogometu. Savjet je potražio i kod dugogodišnjeg ljutog rivala Pepa Guardiole, koji je u sličnoj situaciji iz Barcelone otišao u Bresciju. Raul se na kraju odlučio za Schalke, u koji je otišao kao Realov rekorder po broju nastupa i golova (kasnije će ga srušiti Cristiano Ronaldo). Za njemački klub se odlučio jer je izborio Ligu prvaka, iako je mogao puno više zaraditi na raznim istočnijim destinacijama.
Schalke je odmah prigrlio Raula, koji je ubrzo izjavio da se u novom klubu osjeća sretno kao dijete. Na kraju sezone stigao je i trofej, i to onaj koji u Realu nikad nije osvojio – naslov pobjednika nacionalnog kupa. Ubrzo je stigao i Superkup, i to pobjedom protiv mrskog rivala Borussije Dortmund.
Nastup u Ligi prvaka za pamćenje
Ipak, posebna priča te prve sezone bio je Schalkeov nastup u Ligi prvaka. Bila je to vrlo zanimljiva momčad; na klupi arhitekt RB Leipziga Ralf Rangnick, na golu Manuel Neuer, u obrani današnji stoper Liverpoola Joel Matip, do zime je tu još bio i Ivan Rakitić, pakleni Peruanac Jefferson Farfan prijetio je s krila, mladi Julian Draxler kucao je na vrata prve momčadi, a u napadu su, osim Raula, igrali Klaas-Jan Huntelaar i današnji član Dinama Mario Gavranović.
Schalke je otišao sve do polufinala što im je najbolji rezultat u povijesti, a u četvrtfinalu su izbacili aktualnog prvaka Inter s ukupnih 7:3. Raul im je zabio dva gola, svaki u jednoj utakmici. Do finala ipak nisu mogli, Manchester United tada je bio prejak. Prošli su s ukupnih 6:1, a moglo je biti i gore da nije bilo bravuroznih obrana tada mladog Neuera, koji je tim utakmicama jasno istaknuo kandidaturu za budućeg najboljeg svjetskog vratara.
Raul je odigrao još jednu uspješnu sezonu u Schalkeu i odradio dvogodišnji ugovor. Oprostio se počasnim krugom oko terena Veltins Arene, koja ga je pozdravila glasnim ovacijama, španjolskim zastavama i natpisima: ''Gracias, senor Raul.'' Koliki je utjecaj ostavio, najbolje govori podatak da su umirovili njegovu sedmicu, sve do 2013. kada su je ipak dali tada velikom talentu Maxu Meyeru.
Kako je ipak dobio dostojan oproštaj od svog kluba
Sljedeća destinacija bio je katarski Al Sadd, s kojim je u revijalnoj utakmici stigao i na Santiago Bernabeu. Odigrao je poluvrijeme i za Real i dobio oproštaj kakav je zaslužio - gromoglasni aplauz tribina i prigodnu svečanost. Postigao je i gol i jednom zadnji put na noge podigao Santiago Bernabeu, koji je tako svojoj legendi ipak upriličio dostojnu svečanost.
Danas je Raul trener Realove filijale Castille; vidjet ćemo kakav će ga put čekati kao trenera. Jedno je sigurno, mali ljudi zna dobro poput njega kako funkcioniraju stvari u najvećem klubu 20. stoljeća…
